Piše: Gordana Holjevac
“Svi su oni stupali u brak kao tinejdžeri.” “Nisu adekvatno vodili računa o higijeni novorođenčeta.” To su neke od misli koje obično možemo čuti o jednom od najdojmljivijih povijesnih razdoblja. No je li doista bilo tako u Engleskoj u doba Tudora?
Bilo je vruće tog ponedjeljka ujutro. Nepodnošljivi smrad privukao je svačiju pažnju, premda tko god je te 1536. godine iskusio čari života u Londonu, sigurno nije obitavao u sterilnim uvjetima. Smrad su pratili zvukovi lakog konjskog kasa i škripanja kola prekrivenih sijenom s dvojicom tajanstvenih muškaraca odjevenih u zeleno u pratnji. Koračali su nekoliko metara iza kola kao da su se na neki način htjeli distancirati od tereta u njima. Kola su polako prolazila, praćena opreznim pogledima prolaznika, odlazeći im iz vidokruga te nastavila sve do crkve Sv. Mihaela u Framlighamu.
Izvor tajanstvenog smrada bilo je osam dana staro tijelo koje je ležalo duboko pod sijenom u primitivnom limenom lijesu, a pripadalo je sedamnaestogodišnjaku koji je, baš kao i mnogi u to doba, podlegnuo sušici. Odlazio je na svoje konačno počivalište, a sijeno je tu bilo, baš kao i mala pratnja, da bi se spriječilo postavljanje previše pitanja. Mladić u limenom lijesu bio je Henry Fitzroy, nezakoniti sin kralja Henrika VIII., rođen 15. lipnja 1519. kao plod Henryjeve kratke ali strastvene izvanbračne afere s Elizabeth Blount, dvorske dame kraljeve prve supruge Katarine od Aragona. Iako je Fitzroy bio nezakonito dijete, Henry ga je obasipao darovima i pažnjom te mu je dodijelio titule vojvode od Richmonda i od Somerseta. Takav stav prema nezakonitoj djeci nije bio tipičan u doba Tudora. Bio je to čin očajnog čovjeka koji je u tom trenutku još uvijek bio opsjednut idejom zakonitog muškog nasljednika koji će osigurati opstanak dinastije Tudor, mada je imao zakonitu kći Mariju koja će kasnije postati kraljicom Mary I.
Brak
Smatralo se normalnim da se djeca rađaju u braku. Iako danas vlada mišljenje da mlade ljude koji su živjeli u doba Tudora nitko nije ništa pitao o tome s kim bi se htjeli vjenčati, ta je sloboda izbora varirala ovisno o nečijem društvenom podrijetlu. Također postoji zabluda da su svi stupali u brak vrlo mladi. Istina je da je većina mladića i djevojaka iz vrlo siromašnih obitelji na stupanje u brak čekala u prosjeku do svoje 29. odnosno 27. godine, a svaka šesta osoba nije još bila u braku u trenutku kad je napunila 40. Siromašni ljudi trebali su uštedjeti dovoljno prije stupanja u brak da bi mogli osigurati dom svojoj novoj obitelji, što je bilo gotovo nemoguće u sezonama loše žetve. Jedini koji su stupali u brak prilično mladi bili su oni iz viših društvenih krugova, osobito kraljevskih, gdje su se zaruke sklapale čak i u kolijevci. Primjerice, Marija, kći Henrika VIII., zaručila se s francuskim prijestolonasljednikom u dobi od samo dvije godine (mada na kraju do braka nikad nije došlo iz političkih razloga). Oni koji su dolazili iz dobrostojećih obitelji u pravilu su bili ograničeni izborom bračnog partnera jer su se bogati često koristili brakom kao oruđem za stvaranje političkih ili ekonomskih savezništava.
Sloboda izbora
Očekivalo se da će djevojčin otac platiti miraz u njeno ime u slučaju da se želi udati za nekoga iz viših društvenih slojeva – u slučaju da otac odbije, od braka ne bi bilo ništa. Sinovi koji nisu bili prvorođeni također su često bili u nepovoljnoj situaciji jer nisu nasljeđivali ni titulu niti materijalno nasljedstvo pa bi često ostajali bez ikakvog vlastitog bogatstva. Birajući buduće supruge svojim kćerima, roditelji su od njih očekivali pokornost. Neposlušnost je gotovo sigurno imala kao posljedicu kažnjavanje. Na primjer, mladu Elizabeth Paston njena je majka ozbiljno pretukla, i to u više navrata, jer se zagledala u druge muškarce iako je bila obećana nekome određenome. Ponekad bi roditelji specifično naveli u svojim oporukama s kim bi htjeli da se njihova djeca vjenčaju. Tako je Robert Burdon, gospodin iz Newhamptonshirea, naveo u svojoj oporuci da će njegov prvorođeni sin oženiti najstariju kćer Rogera Knollysa prije svog 19. rođendana.
Biti prisiljen vjenčati se s nekim koga ne volimo užasna je pomisao mnogim pripadnicima suvremenog zapadnog društva. Ni u doba Tudora takvo što nije se uvijek prihvaćalo s lakoćom. Stoga su izdane mnogobrojne knjige i pamfleti o uspješnom braku, a među njima se ističe pamflet Tell Throtes New Yeares Gift koji se svesrdno protivi ljubomori u braku.
Ženska pokornost
Katolička crkva nevinost je smatrala krajnjim blagoslovljenim stanjem. Premda u stvarnosti mnoge djevojke nisu bile djevice u trenutku kad su stupale u brak, svakako je bilo korisno da je smatraju netaknutom prije nego što se uda. Još jedan važan aspekt braka bila je religija. U svojoj knjizi An Heptameron of Civil Discourses Richard Jones izjavio je da bi bračni partneri trebali imati slične poglede na religiju ako žele da im brak ima bilo kakvu šansu uspjeha. Od žena se očekivalo da se pokoravaju svojim muževima, međutim Jones također piše: „Definitivno je suprugova uloga upravljati kućanstvom, a uloga žene je izvršavati njegove naredbe, ali dobar brak ne može se izgraditi bez pristanka oba partnera.“
Jonesovo mišljenje ipak treba uzeti s određenom dozom skepse zbog toga što se pokornost – prvo ocu, a kasnije suprugu – prvenstveno očekivala od žene. Uz časne iznimke kao što su pripadnice kraljevske obitelji ili kćeri katoličkog mučenika i uglednog mislioca Thomasa Morea, djevojke se nisu formalno školovale (mada ovdje treba navesti da se nisu ni mnogi mladići). Učilo ih se da je njihova jedina funkcija udati se, roditi i brinuti se o svojim muževima i djeci. Katolička je crkva također snažno podržavala ovakav stav o ženskoj pokornosti, a ni reformacija nije donijela bitne promjene. Na primjer, škotski svećenik i jedan od vođa protestantske reformacije, John Knox, napisao je knjigu Blast of Trumpet Against the Monstrous Regiment of Women (Glasni zvuk trube protiv monstruozne vladavine žena) u kojoj se snažno suprotstavio ideji žena na prijestolju zbog njihove inferiornosti muškarcima te je time razbjesnio tada novu kraljicu Elizabetu I iako je bila protestantkinja. Elizabeta je naslijedila svoju polusestru Mariju I., okorjelu katolkinju. Mariju je kao mladu djevojku podučavao katolički mislilac iz Španjolske Juan Luis Vives u čijem je učenju bio snažan naglasak na potrebu da se žena pokori svom suprugu te muškarcima općenito. Zbog takvog obrazovanja Marija nikad nije razvila samopouzdanje potrebno za donošenje samostalnih političkih odluka i pala je pod snažan utjecaj svog supruga, španjolskog kralja Filipa II. i španjolskih krugova na dvoru. Najosjećajnija od svih Tudora i ona s najviše empatije tako je postala poznata kao okrutna progoniteljica protestanata koja si je zaradila nimalo laskav nadimak ‘Krvava Marija’ i koja je zabila posljednji čavao u lijes katoličke Engleske.
Bračna ceremonija
Sama bračna ceremonija razlikovala se od one koju poznajemo danas. Mladenke su rijetko nosile bijelo i obično bi se odlučile za svoju najbolju odjeću. Nakon što bi stupile u brak, uvijek su skrivale svoju dugu kosu pod kapuljačom, a jedino su kraljice bile časna iznimka od ovog pravila zato što su morale nositi krunu. U katoličkoj ceremoniji bračni su se zavjeti uvijek davali ispred vrata crkve, za razliku od danas kad se razmjenjuju ispred oltara. Međutim, molitvenik kralja Edvarda VI., koji je sam bio okorjeli protestant, preporučao je da se zavjeti kažu unutar same crkve. Baš kao i danas, mladoženja je uvijek mladoj davao prsten i stavljao bi ga na prstenjak njene lijeve ruke. Novovjenčani par ušao bi u crkvu po blagoslov tek nakon što je bračna ceremonija bila gotova. Unutar crkve poslužilo bi se piće da bi se proslavila zajednica između dviju obitelji, a čak su i najsiromašniji činili sve u njihovoj moći da bi održali taj običaj.
Tajni brakovi
Nakon toga obično bi uslijedila gozba, i to najčešće u domu mladenke. Kad su bila u pitanju vjenčanja bogatih ljudi, slavlje je često trajalo i više dana. I u doba Tudora bilo je tajnih brakova, bez javne pompe, a kraljevska obitelj tu nije bila izuzetak. Henry VIII. oženio je svoju drugu suprugu Anne Boleyn u tajnosti, najvjerojatnije u palači Whitehall, 25. siječnja 1536. i to u trenutku dok je već bila trudna s budućom kraljicom Elizabetom I. Međutim, čak i oni parovi koji su odlučili vjenčati se bez privlačenja previše javne pažnje morali su imati svjedoke da bi dokazali da je do njihova braka doista i došlo. William Plumpton oženio se drugi put 1540. pred samo nekoliko svjedoka jer nije htio da obitelj njegove bivše supruge išta zna o njegovu novom braku. Svjedoci su bili nužni kod vjenčanja bilo kojeg para da bi dokazali da je doista došlo do braka, što je običaj koji postoji i danas. Međutim, za razliku od danas kada se vjenčanim parovima daje službeni bračni certifikat, nije tako bilo u doba Tudora. Također, svakako treba navesti da se i par koji se jedno drugome obećao, čak i bez svjedoka, smatrao vjenčanim. S obzirom na to da su takva obećanja često bila posljedica nečije privremene strasti i trenutnog hira, mnogi parovi činili su sve što je u njihovoj moći da bi kasnije izbjegli bračne dužnosti.
Rizici rađanja djece
Rađanje u Engleskoj u doba Tudora bio je prilično riskantan zadatak uz vrlo visok rizik smrtnosti i za majku i za njeno čedo. Stopa smrtnosti djece mlađe od godinu dana u 16. je stoljeću iznosila 25 posto, a 50 posto njih nije doživjelo 11. rođendan. Žene bi često pri porođaju zaradile trajne ozljede, a njih 26 od 1000 ne bi preživjelo to iskustvo. Prema statistikama koje su nam na raspolaganju, danas u Ujedinjenom Kraljevstvu pri porodu umire 11 od 1000 žena. Čak i kad bi porod uspješno prošao, rodilja je i dalje mogla podlegnuti bolestima. Najčešći uzroci smrti nakon poroda bili su postnatalna infekcija i postnatalna groznica. Potonja je koštala života treću suprugu Henry VIII., Jane Seymour, nakon što mu je rodila sina i nasljednika Edvarda VI.
Porod
Danas žene u zapadnom svijetu obično rađaju u ležećem položaju, a rađanje na posebno dizajniranom stolcu samo je jedan od mogućih izuzetaka. Nije tako bilo u doba Tudora. Tada se smatralo savršeno normalnim roditi na stolcu, sjedeći. Vjerovalo se da je takav položaj prirodniji za porod i da predstavlja manji rizik. Na žalost, rizici su ipak bili tu, i to najmanje zbog položaja trudnice. Loša higijena, praznovjerje i ograničeno medicinsko znanje bili su glavni krivci. Bez obzira na to koji je društveni položaj žena imala, babica je uvijek bila prisutna na porodu. Obično je to bila starija žena koja je već više puta rađala i koja je stoga imala potrebno iskustvo da bi pomogla ženi koja rađa. Naravno, posebna pažnja pridavala se kad bi se trebalo roditi dijete iz kraljevske obitelji.
Kad bi se približilo vrijeme poroda, kraljicu, majku budućeg nasljednika, poslalo bi se u izolirane odaje gdje bi ostala sve do rođenja djeteta. Izolacija je trebala početi otprilike dva tjedna prije nego što se beba trebala roditi, a štitila je od bolesti, ali i potencijalnih drugih opasnosti. S obzirom na to da se ni precizan termin začeća kao ni termin poroda nije mogao utvrditi– zbog čega je ponekad bilo trudnoća za koje se činilo da traju jedanaest ili čak dvanaest mjeseci – često se događalo da trudnice provedu puno dulje vrijeme u izolaciji. Jednom kad je bila u svojim izoliranim odajama, kraljicu su isključivo okruživale samo pratiteljice ženskog spola, a muškarcima nije bio dozvoljen pristup, čak ni njenom suprugu.
Danas znamo da je svjež zrak dobar za svačije zdravlje, uključivši i ono trudnica. U doba Tudora vjerovalo se da sve bolesti lete zrakom, stoga bi se trudnicu zaključavalo u sobu s čvrsto zatvorenim vratima i prozorima koji bi se otvarali samo povremeno da bi ušlo malo svjetla. Na zidove su se vješale tapiserije s harmoničnim uzorkom da buduća majka ne bi bila izložena stresu. To je značilo da su svi motivi koji prikazuju ljude i životinje bili strogo zabranjeni. Vjerovalo se da bi mogli prouzročiti fantazije u kraljičinu umu koje bi dalje mogle dovesti do defekta fetusa. Krevet na kojem se kraljica odmarala bio je prekriven mnogim jastucima, a u sobi prepunoj svijeća i raspela uvijek je bio sladak voćni miris. Prema uglednom povjesničaru Davidu Starkeyu, odaje Anne Boleyn izgledale su „poput mješavine kapelice i luksuzno ukrašene zatvorske ćelije.“
Tretman tijekom trudnoće
Budući da je bilo teško dijagnosticirati trudnoću, mnoge su žene pogrešno liječene od raznih bolesti dok su zapravo bile trudne. Autor poznat kao Moriceau u svojoj knjizi Accomplished Midwife objavljenoj 1673. govori o savjetnikovoj ženi koja je bila „bolesna“ punih šest ili sedam mjeseci, a onda je, kad ju je „bolest“ napokon bacila u krevet, rodila dijete. Ipak, postojali su određeni simptomi koji bi ljudima u doba Tudora skrenuli pažnju na mogućnost trudnoće kao što su grudi pune mlijeka, smanjen apetit i zelenkaste vene pod jezikom, kako i piše u djelu Aristotle’s Complete Masterpiece. Jednom kad bi se trudnoća utvrdila, dnevne aktivnosti trudnice nisu se puno mijenjale. Obično joj se savjetovalo izbjegavati konzumaciju ribe i mlijeka, a salate su također spadale u jela koja se ne preporučaju.
Trudnicama se savjetovalo izbjegavati ružne prizore jer se smatralo da uzrokuju stres koji može naškoditi fetusu. Da bi se spriječile neželjene posljedice, mnoge od njih oslanjale su se na amajlije i drago kamenje. Najpopularniji među njima bio je tzv. orlov kamen – šuplji kamen s kamenčićem ili pijeskom iznutra koji je šuškao kad bi ga se protreslo. Vjerovalo se da sprečava pobačaj i olakšava bol tijekom poroda. Postojao je i prijedlog da žena nosi zlatni lančić da bi spriječila zgrušavanje mlijeka nakon poroda.
Kontracepcija i pobačaj
Uzimalo se zdravo za gotovo da se djeca trebaju rađati samo u braku, a društvo je osuđivalo neudane žene koje bi ostale trudne. Smatralo se da to nisu žene dobra karaktera i zato im je bilo jako teško pronaći posao. Obično im je bila uskraćena ikakva vrsta prihoda pa su zato ovisile o svačijoj milosti. Javna pokajanja za njih održavala su se svake nedjelje u crkvi pred cjelokupnom kongregacijom.
I pobačaj i kontracepcija bili su zabranjeni u doba Tudora zato što se pod jakim utjecajem crkvenih autoriteta vjerovalo da je jedina svrha seksualnog odnosa razmnožavanje. Određene su metode kontracepcije ipak postojale i redovno su se prakticirale. Najčešće primjenjivana – i koja često nije uspijevala – bila je coitus interruptus ili prekinuti snošaj u kojoj bi se muškarac povlačio prije ejakulacije. Ona je ograničene učinkovitosti jer se dio sperme izlučuje i prije ejakulacije muškarca. Također se često koristila tzv. „ritmična metoda“ koja se oslanjala na ženino poznavanje vlastita menstrualnog ciklusa. Jednostavno se trebala suzdržavati od seksa tijekom ovulacije. Vjerovalo se da do ovulacije svaki put dolazi usred ciklusa, što nije uvijek točno, pa je primjena ove metode rezultirala mnogobrojnim neželjenim trudnoćama.
One žene koje su već rodile pokušavale su izbjeći novu trudnoću dojenjem. Iako je točno da dojenje smanjuje šansu za začećem, i dalje ga ne sprečava u potpunosti, u što su se mnoge žene u doba Tudora imale priliku uvjeriti. Često su se koristili biljni pripravci. Žene bi si u rodnicu umetale ulje od metvice ili rute vjerujući da će izazvati pobačaj ili čak spriječiti trudnoću. Ponekad su koristile mehaničke naprave kad nisu željele ostati trudne. Koristile su drvene blokove i kamenje kojima bi zatvarale grlić maternice. Još jedna poznata metoda bila je umetanje zakiseljenog uloška u rodnicu, što je trebalo ubiti spermu. S obzirom na to da su sve ove metode bile ilegalne, bilo je nemoguće o njima govoriti javno ili javno dijeliti bilo kakav pisani materijal. Žene su stoga učile o kontraceptivnim i abortivnim metodama isključivo usmenom predajom. Baratanje takvim kontraceptivima smatralo se znakom čarobnjaštva, tim više što je začeće i stvaranje života trebalo biti isključivo Božja odluka, pa je to bio još jedan razlog zašto je takva vrsta znanja ostajala u tajnosti.
Babinje i dojenje
Nakon što bi rodila, žena je trebala ostati u svojoj sobi još tjedan dana, no nije nužno morala biti u krevetu. Nakon tog razdoblja slijedilo je ono gdje je mogla napustiti sobu, ali ne i kuću. Treće i posljednje razdoblje bilo je ono „čišćenja“ koje je trajalo 40 dana. Sve bi završilo desetominutnom crkvenom ceremonijom tijekom koje je žena klečala ispred crkvene klupe dok je svećenik izgovarao Psalam 121, Očenaš i kratku molitvu zahvale. Žena bi potom crkvi darovala novac, a tkaninu u koju je dijete bilo umotano tijekom krštenja dala bi svećeniku. Djeca su se obično krstila tijekom prva dva, tri dana života, a njihovi roditelji nikad nisu prisustvovali ceremoniji.
Spomenutu praksu smatralo se ceremonijom pročišćenja nakon „nečistog“ poroda. Međutim, puritanci su se protivili činjenici da žena daje novac crkvi smatrajući da je to samo još jedna izlika svećenika za uzimanje novca. Neki od njih također su smatrali da čitava ceremonija nema smisla jer u samom činu rađanja djeteta nema ničeg „prljavog“ – jednostavno su ga doživljavali prirodnim procesom, baš kao i mi danas u suvremenom zapadnom društvu.
Bebe u doba Tudora obično su provodile prvi mjesec svog života u zatvorenom, u potpunosti zamotane. Zatim bi im se oslobađalo ruke tako da mogu njima micati. Unatoč nekim predrasudama koje su danas prisutne, treba naglasiti da se briga o higijeni bebe smatrala vrlo važnom. Snažan se naglasak stavljao na to da se dijete redovno opere i da mu se promijeni pelena. Propuh je smatran opasnim pa su prozori i vrata sobe u kojoj je dijete boravilo uvijek trebali biti čvrsto zatvoreni. Bebe bi se obično dojile do druge godine i postepeno ih se odvikavalo od sisanja.
Što se tiče uvođenja dohrane, savjeti su se značajno razlikovali od onih koji se danas obično daju ženama u trudnoći. Umjesto voća i povrća poput jabuke i mrkve, koje se danas obično daju kao prva dohrana, bebe u doba Tudora dobivale su kruh umočen u šećernu vodu. Pileći batak bio je prvo meso koje su djeca konzumirala, a razlog tome bila je činjenica da je bio najjeftiniji.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]HENRY FITZROY, VOJVODA OD RICHMONDA I SOMERSETA Henry Fitzroy dobio je ime Henry po svom ocu, kralju. Prezime Fitzroy obično se davalo nezakonitoj djeci u kraljevskoj obitelji. Zanimljivo je primijetiti da se Henrik VIII., makar su ga mnogi smatrali tiraninom, čak pet od šest puta oženio vođen osobnim osjećajima, a ne samo političkim interesima. Njegov jedini brak motiviran isključivo politikom bio je onaj četvrti, s Anom od Clevesa. Taj brak nikad nije konzumiran jer Henry nije smatrao Anu dovoljno privlačnom te je poništen samo šest mjeseci kasnije. Međutim, bivši supružnici ostali su dobri prijatelji do kraja Henrikova života. Za razliku od mnogih vladara svog doba, Henrik nije bio poznat po brojnim izvanbračnim aferama. Nemoguće je tvrditi koliko ih je imao, ali vjerojatno ni približno koliko, na primjer, njegov seksualno nezasitan rival, francuski kralj Francois (Franjo) I. Jedine dvije potvrđene afere koje je Henrik imao bile su ona s Elizabeth Blount koja je rodila njihova sina Henryja najvjerojatnije u lipnju 1519. te ona s Marijom, starijom sestrom Anne Boleyn, do koje je došlo negdje između 1521. i 1526., prije nego što se Henry zaljubio u Anne. Šuškalo se da je Henrik otac Maryjine djece, Catherine i Henryja, rođenih u braku s Henryjem Careyem. Iako su mnogi tvrdili da opažaju sličnost između djece i njihova oca, Henrik ih nikad nije priznao kao svoje potomstvo.[/box]
