Beduini – drevni pustinjski nomadi

Riječ beduin izvedena je izbedewīn, arapskog izraza značenjastanovnik pustinje. Danas je to skupni naziv za pretežito (ali ne isključivo) arapskanomadska i polunomadska nastanjena na Arapskom poluotoku, Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Glavni izvor prihoda i hrane im je stočarstvo, tj. uzgoj ovaca, koza, deva i u manjoj mjeri konja. U kišnoj sezoni se s tim stadima kreću po pustinjama od bunara do bunara i od ispaše do ispaše, a u sušnoj sezoni borave u stalnim naseljima sastavljenima od zemunica ili kuća od blata. Kako su živjeli u teškim uvjetima, neki su prihode ostvarivali i pljačkom, plaćeničkom službom u vojskama drugih naroda ili kao vodiči kroz pustinju.

Dvije društvene pojave posebno se čvrsto vežu uz beduine – etički kodeks (temeljne vrijednosti su gostoprimstvo, čast i hrabrost) i plemenska organizacija. Pritom je osnovna društvena jedinica bila obitelj, poznata kaošator iligio, tj. jedan bračni par, nekoliko pridruženih odraslih osoba (obično roditelji, braća ili sestre) te njihova djeca. Kada je bilo dovoljno resursa nekoliko obitelji udružilo bi se u veću skupinu zvanugoum, čiji bi se pripadnici bavili istom djelatnošću, odnosno uzgajali istu vrstu životinje. Iznad nje bila jeibn ‘amm, skupina sa zajedničkim pretkom čiji su se članovi bavili različitim djelatnostima. Iznad njih je bilo pleme pod vodstvom šeika (hrvatski:starac). Kaznena odgovornost također je bazirana na principu plemena – npr. ako jedan član plemena ubije pripadnika drugog plemena, pleme ubojice mora odgovarati za njegov zločin, a on potom mora odgovarati pred svojim plemenom.

Prvi spomeni beduina javljaju se već u prvim stoljećima nakon Krista. Nije poznato točno odakle su stigli na Arapski poluotok, a sami beduini tvrde da su potomci polumitskog vođe Qahtana ili biblijskog Ismaela, sina Abrahama. Iako su u početku bili raznih vjeroispovijesti (tradicionalne arapske, kršćanske, židovske, zoroastrijske), u 7. stoljeća gotovo su svi beduini prešli na islam. Zbog neprestanih međusobnih sukoba, raširili su se na velik prostor i uglavnom živjeli neovisno od vlasti okolnih država, čijim su karavanama i naseljima nerijetko nametali poreze. To se promijenilo u 13. stoljeću, kada su podvrgnuti osmanskoj vlasti pod kojom će ostati sve do kraja Prvoga svjetskog rata (borba beduina za oslobođenje od osmanske vlasti služi kao politička pozadina poznatog filmaLawrence od Arabije). U 19. stoljeću počeo je proces prelaska beduina na sjedilački način života, uvelike pod pritiskom osmanskih vlasti.

Beduini u novije vrijeme sve više prelaze na sjedilački način života, tako da se pojam danas više odnosi na etničku pripadnost nego na način života. Ipak, urbanizirani beduini njeguju svoje tradicionalne vještine poput narodnih plesova i pjesama, sviranja tradicionalnih instrumenata, izrade šatora, jahanja na devama i izleta u pustinju. Neki ih stoga opisuju kao drvo čije korijenje seže duboko u pustinju, a krošnja u suvremeni svijet.

Postoje mnoge procjene o ukupnom broju beduina – kreću se od oko 4 do 20 milijuna. Svega mali broj otpada na prave nomade – njih oko 600.000 živi u pustinjama Sirije i Arapskog poluotoka.

Piše: Boris Blažina

Komentari