Najbrutalniji zločin u Ujedinjenom Kraljevstvu, poznat kao masakr u Dunblaneu, pooštrio zakon o oružju!

Učenici i učiteljica koji su ubijeni u masakru u Dunblaneu. Fotografija: Police (The Sun)

Ne znamo jeste li čuli za masakr u Dunblaneu, u malom gradu u središnjoj Škotskoj. Nakon krvoprolića koji se dogodio u tamošnjoj osnovnoj školi došlo je do velikih promjena u zakonodavstvu Ujedinjenog Kraljevstva po pitanju posjedovanja vatrenog oružja. Zanima li vas kako je do ovog zločina došlo, tko ga je počinio i tko su žrtve, i na kraju krajeva kako se to točno odrazilo na zakonodavstvo Ujedinjenog Kraljevstva, pročitajte članak kojeg donosimo u nastavku.

Jutro u kojem je počinjen zločin

Dana 13. ožujka 1996. godine psihički nestabilan Thomas Watt Hamilton naoružan s četiri pištolja ušao je u Osnovnu školu Dunblane. U tom trenutku sat je otkucao 9 sati i 30 minuta. Bio je to dan kao svaki drugi i ništa nije dalo naslutiti da će u njemu biti izgubljen velik broj dječjih života. Hamilton je po ulasku u školu otišao do prostora zbornice gdje je pucao očito u prazno, a zatim je ispalio nekoliko hitaca i u toalet za djevojčice, da bi potom došao u sportsku dvoranu u kojoj je bilo 28 učenika. Napadač je pucao neselektivno. Krvnik je nakon što je ispalio gomilu hitaca došao do sredine dvorane gdje je u djecu pucao iz neposredne blizine. Nakon tog masakra u dvorani, Hamilton je krenuo u hodnik i garderobu gdje si je, također, dao još oduška pucanjem. U samo nekoliko minuta ispucao je više od 100 metaka.  Na kraju se vratio u dvoranu gdje je presudio samom sebi. U tom je krvavom masakru ubijena i učiteljica u ranim 40-godinama, majka dvoje djece koja je pokušavala zaštiti svoje učenike. Naravno, da nije uspjela, i ubijena je sa 16 učenika u dobi između 5 i 6 godina, a ranjeno je još 15-ak osoba uglavnom djece, ali i učitelja. Poziv za pomoć iz škole upućen je u 9 sati i 43 minute, a prva medicinska ekipa je na poprište zločina stigla nekih 15 minuta kasnije. Zbog velikog broja mrtvih i ozlijeđenih ubrzo su na mjesto masakra stigle i dodatne ekipe hitne pomoći iz okolice.

Obračun sa školom

Ovaj četrdeset i trogodišnji napadač imao je, čini se, određenih sklonosti prema maloljetnim dječacima koje je polugole fotografirao dok je radio kao vođa izviđača i voditelj dječjih klubova. On je sam sebe smatrao žrtvom tuđih podvala pa se ovaj čin tumači kao obračun sa školom koja ga je “dovela na loš glas”. Žalio se višekratno “na nepravdu koja mu je počinjena” otakazivanjem ugovora i izlaskom na površinu detalja o njegovim sklonostima, pa je tako žalbu uputio i samoj kraljici Elizabeti II., kao i lokalnim političarima.


Napad preživjeli i poznati tenisači

Tog dana u školi je bio i škotski tenisač  Andy Murray koji postao poznat kao osvajač Wimbledona, nakon što je porazio Novaka Đokovića 2013. godine. On je u tom trenutku imao osam godina i spasio se s bratom Jamiem, također, poznatim tenisačem, tako što su se obojica skrila u jednu od učionica. Andy je kasnije odbijao govoriti o tom strašnom iskustvu, no ovaj ga je događaj oblikovao u žestokog protivnika nošenja vatrenog oružja, pa danas poziva zakonodavce u SAD-u da se pozabave stvaranjem efikasnijeg zakona koji bi posjedovanje oružja stavio pod veću kontrolu.

Andy Murray. Fotografija: Wikipedia

Kampanja Snowdrop

Školska sportska dvorana je nedugo nakon toga zločina srušena, a zamijenio ju je spomen vrt na ubijene, dok je u čast hrabre učiteljice Obrazovni institut Škotske organizirao zakladu nazvanu njezinim imenom  Gwen Mayor Trust, koja osigurava financiranje projekata učenicima osnovnih škola, kao i nagrade u tu svrhu, a koje se dodjeljuje svake godine.

Ožalošćeni roditelji i članovi cijele zajednice nakon toga su pokrenuli kampanju nazvanu Snowdrop. Kampanja je dobila naziv po visibabama koje se pojavljuju u mjesecu ožujku, u kojem su počinjena ubojstva, a njezin je cilj bio reforma zakona o oružju. Ova je kampanja brzo prikupila 750 000 potpisa, a do trenutka predaje parlamentu prikupljeno ih je više od milijun. Nakon toga je konzervativni premijer John Major donio Zakon o vatrenom oružju 1997. godine koji je zabranio posjedovanje pištolja većeg kalibra, poput onoga koje je koristio masovni ubojica iz Dunblanea. Nakon što je premijerom postao vođa Laburističke strane Tony Blair ovaj je zakon proširen i njim je ukinuto pravo posjedovanja svih pištolja neovisno o kalibru. Zakon se ne primjenjuje na Sjevernu Irsku gdje je dopuštena upotreba oružja za osobnu zaštitu uglavnom policijskih službenika. Kontrola oružja je po svemu sudeći velikim dijelom ovisna o politici stranke na vlasti. Konzervativci su tako skloniji ukidanju određenih ograničenja dok su laburisti pristaše radikalnije opcije zabrane. U međuvremenu su građani koji su posjedovali oružje morali vratiti oružje. Ove su zakonske izmjene smanjile broj zločina počinjenih vatrenim oružjem u Ujedinjenom Kraljevstvu, no s druge strane kaznena djela povezana sa samim posjedovanjem oružja su u porastu jer se oružje dobrim dijelom ilegalno uvozi iz SAD-a.

Novi zločin iz 2011.

Velika Britanija ima danas jedan od najstrožih zakona o vatrenom oružju. Osoba koja želi posjedovati oružje u Britaniji mora podnijeti zahtjev koji se potom rigorozno provjerava. Policija treba provjeriti eventualne kaznene dosjee takvih osoba, zatražiti mišljenje liječnika i konzultirati se sa socijalnom službom. Od 1996. pa do 2010. godine nije bilo masovne pucnjave, no tada je taksist u Cumbriji, grofoviji smještenoj u sjeverozapadnoj Engleskoj,  ubio 12 ljudi i ranio njih 11. Ova ubojstva nisu izvršena pištoljem već puškom. Iako su pištolji zabranjeni, a razina oružanog nasilja se smanjila, pokolji vatrenim oružjem se i dalje događaju, zbog čega bi trebalo poslušati stručnjake i pozabaviti se ne samo pitanjem oružja već i uzrocima nasilja, odnosno njegovim okidačima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari