U starom Rimu simbol političke stabilnosti bila je vatra u hramu Vestalki. Živjele su u hramu na Forumu Romanumu pored hrama posvećenog Vesti – božici ognjišta. Bile su izuzetno poštovane i smatrane sveticama. Morale su ostati djevice i ispunjavati mnoge obveze u svojoj zatvorenoj zajednici. Sudjelovale su u propisanim godišnjim festivalima i svetkovinama.
Prema legendama i mitovima, upravo su Vestalke zaslužne za nastanak Rima, a njegov opstanak ovisi o svetoj vatri u njihovom hramu. Ako bi se vatra slučajno ugasila, Rimljani su vjerovali da će ih snaći velika nesreća i da će pasti u tešku nemilost bogova. Svećenica kojoj se ugasila vatra dobila je tešku kaznu – izbičevao ju je vrhovni svećenik. Vestalke su simbolizirale ne samo sigurnost Rima nego i majku, odnosno skrbnicu, svih Rimljana. Prema legendi je svećenica Vestalka rodila Romula, mitskog osnivača Rima.
Prva godišnja vestalska svetkovina odvijala se na rimsku Novu godinu, koja se slavila 1. ožujka dok Cezar nije promijenio kalendar i prvi dan u godini pomaknuo na siječanj. Svećenice Vestinog hrama ritualno su gasile svetu vatru i zatim ju ponovno palile, označivši time početak novog godišnjeg ciklusa. Vatra se potpaljivala na tradicionalan način, odnosno trenjem drva o drvo. Biralo se najkvalitetnije drvo, što je na tom području bio hrast. Osim toga, Vestalke su skinule dekoracije od lovorovih grančica postavljenih po hramu te postavljale nove. Najviše opisa ovih rituala i svetkovina nalazimo u Ovidijevim Fastima. On opisuje kako bijeli lovor odlazi iz trojanskog srca, a obnovljena vatra u svetištu dobiva snagu. Naime, Rimljani su vjerovali kako je Eneja, istaknuti junak u Trojanskom ratu, postao praotac rimske dinastije Julijevaca.
Vrlo stari način paljenja vatre ukazuje na drevne običaje kulta u čast božice Veste. Smatra se da je postojao prije osnutka Rima. Vatra je značila život. Mjesto svete vatre bilo je oduvijek središnja točka naroda, odnosno mjesto prebivališta bogova.
Piše: Marsela Alić
