Luditi – strah da će čovjeka zamijeniti strojevi?

Ludit je danas na engleskom jeziku naziv za sve one koji se protive novoj tehnologiji, ali zapravo je riječ o pokretu koji se pojavio tijekom industrijske revolucije. Strahujući od strojeva koji su sve više zamjenjivali ljudski rad, engleski su se tekstilni radnici počeli buniti i uništavati strojeve. Radilo se većinom o profesionalnim tkalcima koji su smatrali da ih ugrožavaju neškolovani i slabo plaćeni operateri strojeva.

Valja napomenuti da se luditi nisu bunili protiv tehnologije kao takve, nego su se željeli izboriti za dostojne radne uvjete i prava. Kako tada nije postojao organizirani radnički pokret, napad na strojeve beskrupuloznih industrijalaca bio je, prema mišljenju nekih povjesničara, jedini način da privuku pažnju na problem.

Luditi su ime dobili prema Nedu Luddu, šegrtu koji je navodno krajem 18. stoljeća prvi razbio tkalački stroj. Ne postoji, međutim, nikakav dokaz da je Ludd stvarno postojao. Bio je legendarna ličnost poput Robina Hooda te se pričalo da živi u istoj Sherwoodskoj šumi. Luditi su tvrdili da dobivaju naredbe od generala ili kralja Ludda te su u njegovo ime izdavali manifeste i slali prijetnje.

Prvi veći napad ludita odigrao se u Nottinghamu 1811., a zatim se pokret poput požara proširio na cijelu grofoviju Nottinghamshire pa na Yorkshire i Lancashire. Teška ekonomska situacija nastala zbog Napoleonskih ratova utjecala je na brzinu širenja pokreta. Luditi su upadali u tvornice i maljevima uništavali strojeve, podmetali požare, u nekim slučajevima čak i izmijenili paljbu s naoružanim čuvarima ili vojnicima (inače su izbjegavali napade na ljude). Okupljali su se noću u teško pristupačnom terenu te uvježbavali rukovanje oružjem i napade.

Nadali su se da će iznuditi zabranu tkalačkih strojeva, ali je britanska vlada odgovorila represijom. Razbijanje strojeva postalo je kažnjivo smrću, a ludite je suzbila vojska. Do kraja iduće godine pokret je potpuno slomljen. Desetci ludita obješeni su, a mnogi drugi su protjerani u Australiju, tada kažnjeničku koloniju.

 

Piše: Boris Blažina

Komentari