Već smo pisali o svojevrsnom zviždaču svog vremena Lewisu Hineu koji je svojim fotografijama svjedočio o teškom životu djece diljem Sjedinjenih Država. On je početkom 20. stoljeća angažiran od strane organizacije nazvane Nacionalni odbor za dječji rad (NCLC), kako bi dokumentirao položaj djece u urbanim sredinama.
Dan kada se nije morao šuljati
Njegov je posao bio opasan jer vlasnici tvornica, mlinova i uopće svih onih mjesta na kojima su radila djeca, najčešće nisu željeli da se netko vrzma po njihovim objektima te snima i još k tome razgovora s djecom – radnicima. Zbog toga se Hine često morao šuljati uokolo ovakvih objekata. No bilo je i izuzetaka kada mu je bilo dozvoljeno ući neometano u neki poslovni objekt i napraviti snimanje. Upravo se to dogodilo u predionici tvornice pamuka u Lancasteru u Južnoj Karolini gdje je snimio jednu od svojih ponajboljih fotografija. Tog dana se nije morao skrivati pa je snimio fotografiju bez uznemiravanja, vodeći računa o odnosu svjetlosti i sjene što je vidljivo u visokoj kvaliteti snimke. Fotka daje kontrast između velikih i opasnih strojeva s jedne i sićušne djevojčice s druge strane, kao i suprotnost između svjetla koje dopire kroz prozore i tame u kojoj je djevojčica prisiljena boraviti. Ovdje je Hine uspio od nadzornika predionice doći do podataka koji svjedoče kako su poslodavci tada zapošljavali djecu na crno. Naime, djeca mlađa od 12 godina nisu bila evidentirana u poslovnim knjigama, a njihove bi mizerne plaće bile davane starijoj braći ili sestrama, ili roditeljima. Hine je zaključio nakon boravka u Južnoj Karolini da je ovdje položaj djece teži nego u mnogim drugim mjestima. Općenito je položaj djece na jugu bio teži od onoga na sjeveru, gdje je situacija bila za mrvicu bolja.
Divlji kapitalizam i život bez djetinjstva
Sadie Pfeifer je imala samo 8 ili 9 godina u trenutku snimanja fotografije, a to je bilo 1908. godine. Rođena je kao najmlađe dijete u obitelji s velikim brojem djece, no u trenutku njezina rođenja više od polovice braće i sestara joj je pomrlo. Završila je samo dva razreda osnovno škole, a kada je snimljena ova fotografija već je u predionici radila pola godine. U vrijeme prije Prvog svjetskog rata američko je gospodarstvo bilo u usponu. Ono je trebalo radnu snagu, no kako to već biva u divljem kapitalizmu djeca su bila idealan izbor jer su bila jeftinija od odraslih. Bio je to život malenih bez djetinjstva.
Udaja za tvorničkog radnika
Sadie se udala već 1916. godine za tvorničkog radnika Arthura Wallacea Busha koji je od nje bio stariji šest godina. Ovakva udaja za osobu koja je radila u tvornici nije neobična jer realno gledano životi zaposlenih su se vodili isključivo u tvorničkom krugu i dijelom kod kuće. Radno vrijeme je znalo na ovakvim mjestima potrajati i do 12 sati dnevno. Jednostavno nije bilo vremena za druge kontakte izvan poslovnih. Nakon udaje ona je sa svojim suprugom nastavila raditi ovaj posao pri čemu su se oboje u više navrata selili i mijenjali mjesto rada i boravka, no nikada nisu otišli daleko iz područja u kojem su rođeni. Tijekom ovog braka rođeno je samo jedno dijeti William Bush. U osnovi Sadien život se nije previše promijenio osim što je možda postao za mrvicu kompliciraniji, kako to već biva kad odrastete.
Gubitak djeteta
U tvornicama pamuka se radilo i do 70 sati tjedno pa nije čudno da se starilo brzo. Zbog toga ne začuđuje što je Sadie umrla već u ljeto 1950. godine od posljedica moždanog udara. Iako je poznato da je imala jedno dijete ono se ne spominje na njezinoj osmrtnici pa je očito da je William umro još u djetinjstvu. Tome u prilog ide i činjenica da ga nema ni na osmrtnici njezinog supruga koji se nakon što je ostao udovac ponovno oženio, ali je umro već 1961. godine.
Fotografije donijele promijene
Hineove fotografije su polagano, ali sigurno mijenjale način razmišljanja američke javnosti te su smanjile broj djece radnika. U konačnici su potpomogle i donošenju Zakona o zabrani dječjeg rada kojega je potpisao Franklin D. Roosevelt 1938. godine, a koji je ostao na snazi do danas. Međutim ovaj Zakon ne zabranjuje u potpunosti dječji rad i u njemu postoje određene rupe u zakonu koje se mogu iskoristi za zapošljavanje djece. No u Sjedinjenim Državama je situacija dobrim dijelom pod kontrolom, problemi su prisutni u drugim dijelovima svijeta, primjerice u Africi gdje je svako peto dijete iskorištavano za rad. U svijetu je pak svako deseto dijete radno eksploatirano. Najvećim djelom se djeca eksploatiraju u poljoprivrednim poslovima, ali i u uslužnom sektoru, kao i industriji, rudnicima i drugom. Težnja UN-a da u potpunosti ukine dječji rad, a koja bi trebala biti realizirana do 2025. ne djeluje iz ove pozicije nimalo realistično.
Piše: Sonja Kirchhoffer
