Liječnici na Divljem zapadu: “Kada je lijek gori od same bolesti!”

Fotografija: Screenshot YouTube (What It Was Like Going To A Doctor In Wild West)

Život na Divljem zapadu bio je težak u svakom smislu, pa tako i u pogledu liječenja. Zbog manjka liječnika s formalnim obrazovanjem, liječnikom je mogao postati svatko tko je za to imao dovoljno hrabrosti. No, ni diploma nije bila garancija nekog velikog znanja i iskustva jer je obrazovanje liječnika bilo dosta manjkavo i kratkotrajno. No, zato su pravi ili samoprozvani liječnici mogli primjenjivati “najinovativnije” metode liječenja, drugim riječima eksperimentirati bez posljedica, a što se tiče samih pacijenata oni su najčešće u slučaju ozbiljnih stanja bili osuđeni na smrt. O neobičnim tretmanima liječnika na surovom Divljem zapadu, pročitajte više u članku kojega smo danas pripremili za Vas.

Mali broj liječnika s diplomom

Procjenjuje se da je prosječan životni vijek na Divljem zapadu između 1850. i 1880.  trajao četrdesetak godina da bi se u razdoblju između 1880. i 1900. približio brojci od pedeset godina. Zapravo su medicinski tretmani mogli biti opasniji od samih bolesti, osobito, ako ste bili jedan od velikog broja nesretnika koji su dospjeli u ruke samoprozvanih liječnika. S obzirom na mali broj liječnika s formalnom diplomom, a koji su kako se procjenjuje činili samo četvrtinu tzv. liječničkog osoblja, bila je velika vjerojatnost da ćete završiti kod nekog od nadriliječnika. Unatoč upitnim kvalifikacijama liječnika oni su se smatrali najobrazovanijim članovima zajednice, pa su imali priličan ugled na području na kojem su djelovali.

Obrazovanje liječnika bilo je više nego skromno

Liječnici su se ovdje, kao i uostalom drugdje, susretali sa smrtonosnim epidemijama tifusa, kolere, malarije, ali i potencijalno smrtonosnim bolestima poput tuberkuloze, difterije, groznice i drugih. Ako tome dodamo dozu nasilja Divlji zapad je bio prilično opasan po život. U ono vrijeme liječnici su stjecali diplomu nakon samo dva četveromjesečna ciklusa predavanja iz područja anatomije, kemije, ginekologije, fiziologije i kirurgije. A zapravo nije bilo ni adekvatne provjere znanje. Tek su oko 1900. godine uvodi više reda u struku, u obrazovnom smislu.


Liječničke ordinacije i troškovi liječenja

Liječnici su imali svoje ordinacije u gradovima, no njihovi su pacijenti uglavnom  bili na udaljenim područjima. Tako su, putovanja liječnika mogla doseći i udaljenost od 80 kilometara. Zapravo kada govorimo o ordinacijama onda su to bili prije malene sobice smještene često iza ljekarni, a ako nje nije bilo onda su se smještale iza nekakvog gradskog salona. Liječnici su sve potrebno nosili sa sobom u konjskim bisagama poput zavoja, lijekova, boca s toplom vodom, šprica, noževa i pila. Složeniji instrumenti poput onih porodiljnih, stetoskopa i sličnih su se u njihovim torbama javili u drugoj polovici 19. stoljeća. Kada bi liječnik odlazio na teren, a što je bilo pravilo obično je ostavljao poruku u lokalnoj ljekarni ili salonu gdje ide, i kada će se otprilike vratiti. Bavljenje ovim pozivom nije bili tako isplativo kako se možda na prvu činilo i zarada je bila prilično niska. Liječnik je svoju uslugu naplaćivao prema samom utrošku vremena, težini slučaja, a mogla je iznositi od 25 centa do 1 dolara, kasnije se cijene podižu, ali i dalje ne omogućavaju bogaćenje. Kako je prosječnom čovjeku, koji je teško sklapao kraj s krajem, bilo teško, a nekada i nemoguće platiti ovakav račun često su liječničke usluge bile neka vrst robno-uslužne razmjene, pa je osoba koja je primila usluga, a nije ju mogla platiti brinula za liječnikova konja ili se liječniku odužila na neki drugi način robom ili drugim vrstama usluga.

Pila je bila sastavni dio medicinske opreme. Fotografija: Screenshot YouTube (What It Was Like Going To A Doctor In Wild West).

Otrovni lijekovi

Amputacije su se znale izvoditi s viskijem kao odličnim antiseptikom, ali često bez anestezije, a nekada i bez spasonosnog viskija. Izjava engleskog filozofa i pravnika Francisa Bacona o medicinskoj praksi 17. stoljeća, a koja je glasila: “Lijek je gori od bolesti”, bila je potpuno primjenjiva na medicinu 19-og stoljeća. Često se sve svodilo u dobrim slučajevima na uklanjanje boli davanjem morfija i laudanuma ili pak emetina popularnog sredstva za pročišćavanje tijela koje je izazivalo povraćanje. Popularno liječenje se često sastojalo i od puštanja krvi primjenom pijavica. Za čišćenje tijela se koristio i spoj živinog klorida koji je navodio čistio tijelo, ali je, ujedno između ostalog, omekšavao zubno meso zbog čega je dolazilo do ispadanja zuba.

Od problematičnog poroda do ugriza zmije

Prvi carski rez na Divljem zapadu izveo je John Richmond, bivši domar koji se donekle može smatrati liječnikom jer je slušao predavanja tijekom svog posla na medicinskom fakultetu. On je izveo prvi poznati carski rez u SAD-u, uz pomoć džepnog nožića na živo pri čemu je taj postupak bio djelomično uspješan jer je rez preživjela majka, ali ne i dijete. No, nije pacijentima samo prijetila opasnost od liječnika bez formalne diplome već i onih priznatih pa je tako liječnik Daniel Drake koji je osnovao prvi medicinski fakultetu u Ohiju, a koji je slovio za genijalca, imao  svojih bisera, pa je primjenjivao puštanje krvi iz vratne vene kod slabog pulsa. Efekt ovog zahvata možete si i sami pretpostaviti. Ako ste dobili opekotine one su se one posipale čili papričicama pa bi bol koju ste nakon toga osjetili samo nadjačala postojeću, što je kasnije duhovito uspoređivano sa slučajem glavobolje koja bi se rješavala udarcem čekića u glavu. Ne možemo, se ne složiti s ovom analogijom.  Zmijski ugrizi su se rješavali komadićem sirove govedine, pilećeg mesa ili mješavinom octa i baruta. Velik izazov u liječenju predstavljale su i učestale spolne bolesti koje se nisu liječile nikakvim efikasnim metodama već često otrovnim smjesama koji su pogoršavale postojeće stanje. Velik broj djece je umro tijekom nicanja zuba zbog smrtonosnih tretmana pijavicama koje su se stavljale na desni…

Ah, ti lijekovi!

Brojni su liječnici sami pravili svoje lijekove, često su to bili lijekovi od različitog bilja i korijenja, pomiješani s alkoholom i raznim narkoticima. Primjenjivani su i laksativi. Neki su vjerovali da su najbolji lijekovi najodvratnijeg okusa pa su preporučivali pijenje sumpora kako bi se izliječila neka bolest. Rašireni sirup gospođe Winslow efikasno je smirio, i to zauvijek velik broj beba. Do kraja prve polovice 19. stoljeća liječnici su na Divljem zapadu počeli davati kinin kao učinkovit lijek za malariju, koji je bio izuzetno skup te je njegova količina manja od 30 grama mogla doseći cijenu jedne dobro uhranjene krave, pa si ga je rijetko tko mogao priuštiti.
Upravo zbog te skupoće pojedinih efikasnih lijekova ljudi su kupovali lijekove na ulicama, od uličnih prodavača koji su nudili sumnjive, ali jeftine lijekove, a koji su pružali slamku spasa za očajne. Uprava za hranu i lijekove unijela je malo reda u taj sustav zahtijevajući da se na etiketama lijekova stavi popis svih sastojaka koji se nalaze unutar bočice, što se zbilo tek početkom 20. stoljeća. U ono vrijeme se vjerovalo, primjerice, da je eliksir od rajčice izuzetno blagotvoran za zdravlje, kao i da su gorušica i ocat su kombinaciji s hamburgerima lijek za sve vrste bolesti. Popularni su bili i tonici koji su navodno osvježavali tijelo i mozak, no ključni sastojak ovih lijekova je bio kokain.

Primjeri dobrih liječnika

Ne može se reći da si svi liječnici bili nesposobni, bilo je među njima uistinu predanih ljudi, ali je medicina bila slabo razvijena i liječničke mogućnosti su bile ograničene kao i uostalom i danas. Jedan od njih bio je i Banjamin Dudley koji je inače predavao anatomiju i kirurgiju na Sveučilištu Transylvania u Lexingtonu u Kentuckyju, koji je napredno zagovarao sterilizaciju kirurških instrumenata u kipućoj vodi, ne bi li se smanjile infekcije. Izvori kažu da je bio svadljive naravi i da bi se žestoko sukobio sa svakim tko bi se usudio osporiti njegove stavove. Borio se najmanje u jednom dvoboju, pa kada je ustrijelio svog kolegu dr. Richardsona u bedro, bez obzira na situaciju potrčao mu je pružiti pomoć. Nakon toga se među njima razvilo čvrsto prijateljstvo. Među liječnicima na Divljem zapadu, koji su bili ispred svog vremena bio je i Ephraim McDowell koji je uspio svojoj pacijentici izvaditi 22 kilograma težak tumor usprkos optužbama javnosti da kolje u svojoj ordinaciji sirotu ženu i da sigurno obavlja đavolji posao. Upravo ovakav stav zajednice posao liječnika činio je još težim. McDowellov je pothvat bio uspješan, a žena je preživjela i doživjela skoro 80 godina. Poznata doktorica Quinn iz svojevremeno iznimno gledane televizijske serije, je bila jedna od takvih dobrih liječnica, zvala se Susan Anderson i imala je formalno medicinsko obrazovanje, a svoju je medicinsku praksu otvorila u gradu Fraser, smještenom sjeverozapadno od Denvera gdje je bila omiljena. Naravno nije bilo nikakvog Byrona Sullyja u njenom životu i umrla je sama bez udvarača ili supruga koji bi ostali nakon nje.

Susan Anderson. Fotografija: insp.com

Avanturistički život liječnika

Kakav je bio život liječnika pokazuje bilješka supruge jednog tadašnjeg liječnika koja je napisala iduće:

U kratkom vremenu od 24 dana, imali smo nekoliko ubojstava, strašnih nesreća, krvavih smrti, bičevanja, vješanja, pokušaj samoubojstva i fatalan dvoboj.

No unatoč različitim liječnicima, ako ste bili liječnik i pratio vas je dobar glas, ta vas je profesija mogla štiti bolje od pištolja na boku. Tako je dr. Eishelroth izvijestio što mu se dogodilo kada je susreo razbojnika na putu prema pacijentu:

Razbojnik: Ruke gore i držite ih visoko!
Liječnik: Što dovraga, želiš od mene?
Razbojnik: Oh, to si ti doktore. Samo prođi.

O stanju medicine najbolje svjedoče novinarski komentari iz tog vremena poput idućeg:

Kada čujemo da je čovjek ozdravio nakon što su liječnici od njega digli ruke, ne možemo, a da ne pomislimo kako je imao sreće što su liječnici od njega odustali.

No, 20. stoljeće donijelo je napredak i medicina je postala sofisticiranija, a tako se stanje promijenilo i na Divljem zapadu. Ujedno se promijenio i stil života, te je život liječnika izgubio s vremenom svoja avanturistička obilježja.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari