Amiši su pripadnici zajednice koja živi na točno definiran način, usklađen s kršćanskim vrednotama u postroženom obliku. U SAD-u se razlikuju Amiši i Menoniti pri čemu su prvi konzervativniji, a drugi uvjetno rečeno nešto liberalniji. Ukoliko vas zanimaju neke pojedinosti iz njihova života, pročitajte tekst kojega danas donosimo.
Amiši su napustili Europu
Amiši su se pojavili u Europi krajem 17. stoljeća. Oni su zajednički napustili Europu i preselili se prvo u Pennsylvaniju odakle su se tijekom vremena raseljavali u druga područja. Sredinom 19. st. su se podijelili na dvije različite skupine, jednu prilagodljivu i drugu pak tvrdoglavu i ustrajnu u odbacivanju novina. Amiši danas žive na području američkih saveznih država: Pennsylvanije, Ohia, Indiane, Iowe, Illinoisa i Kanzasa. Iako se neke njihove navike i običaji razlikuju od zajednice od zajednice, vitalne stvari su u njihovom načinu života iste ili vrlo slične. U osnovi Amiši ne koriste tehnologiju i električnu energiju, za razliku od Menonita.
Kako doći od točke A do točke B
Kako Amiši odbacuju tehnologiju oni se koriste konjima i kolima odnosno kočijama i njima se voze lokalnim cestama. Ovo je način na koji usporavaju svoj životni ritam. Međutim, Amiši koriste i bicikle, a negdje će se voziti i drugim prijevoznim sredstvima, ovisno o zajednici u kojoj su i njenim pravilima. U slučaju potrebe, u nešto fleksibilnijim zajednicama, Amiši mogu unajmiti vozača ako moraju na dalji put ili pak ako odlaze u veliku nabavku. Međutim, neke zajednice su jako radikalne pa zabranjuju sva prijevozna sredstva osim konja i kočija, a od ostalog prijevoza dozvoljavaju samo vozila Hitne pomoći .
Rumspringa ili kako što prije krenuti u svijet odraslih
Amiši imaju poseban obred koji je vrst inicijacije te predstavlja prelazak iz adolescencije u odraslo doba i on se naziva Rumspringa. Taj se obred zbiva između 14-e, ali češće 15-e ili 16-e i 18 godine. U tom razdoblju adolescenti imaju slobodu eksperimentiranja. Većina Amiša tada nastavlja živjeti tradicionalnim životom, no neki se odlučuju na potpuno drugačiji stil življanje pa odlaze u kina, počinju nositi uobičajenu, a ne više amišku odjeću, isprobavaju nove stvari. U tom periodu su znatno slobodniji glede roditelja, a kada je crkva u pitanju ne spadaju još pod autoritet crkve jer nisu kršteni. Najčešće u tom razdoblju žive kod roditelja, a poslije se, ako tako odluče, pridružuju crkvi, vjenčaju i useljavaju u svoje domove. Jedna od svrha ovog razdoblja je pronaći životnog partnera. Proces udvaranja je nešto sporiji, jer par treba izlaziti najmanje godinu dana prije nego mladić zaprosti djevojku, ali pri tome mora tražiti blagoslov njenih roditelja. Ovaj običaj završava krštenjem u crkvi i ulaskom u svijet odraslih, sa svim obavezama koje s time dolaze. Prema iskustvu Amiša većina se odlučuje nastaviti živjeti životima poput svojih roditelja i rano ulaze u svijet odraslih.
Odmor
Amiši povremeno putuju izvan svojih zajednica. Putovanja avionom su zabranjena, ali većina ih može putovati na druge načine poput primjerice vlaka ili autobusa. Oni putuju i često tada posjećuju prijatelje i obitelji u drugim zajednicama.
Brada u muškaraca
Puštanje brade je povezano s religijom i muškarci ju počinju puštati nakon obreda Rumspringe. Nose bradu, ali ne i brkove te su po tome lako prepoznatljivi.
Prestanak školovanja
Kratko se školuju i brzo završavaju formalno obrazovanje. Prekidaju sa sustavnom naobrazbom već nakon osnovne škole, zato što rade najčešće kao poljoprivrednici i obrtnici. Smatraju da je ključna praksa u bavljenju nekakvom djelatnošu i uče samo ono što će im u životu trebati.
Govore amiški
Amiški jezik je najčešće pennsylvanijski njemački, koji je zapravo neka varijanta njemačko-engleskog jezika. Uče paralelno samostalno govoriti engleski tako da se mogu tečno sporazumijevati sa širom okolinom unutar koje žive.
Manji rizik od raka
Imaju manji rizik od raka zbog svog načina života. Uzgajaju vlastitu hranu i žive u nešto manje zagađenim okolišu. Učestalost raka je kod njih za oko 40 posto niža negoli kod ostatka populacije SAD-a.
Jednostavna odjeća
Preferiraju jednostavnu odjeću koja nema uzoraka, ne koriste patent zatvarače, često koriste konopčiće pri povezivanju hlača i sličnog. Obično izabiru tamniju boju odjeće poput bordo, smeđe, plave… Dio robe se kupuje, a dio robe proizvode žene.
Položaj žena
Žene se ne smiju baviti propovijedima, koje se tradicionalno prepuštaju muškarcima. Nakon udaje isključivo se brinu o kući i djeci. Kažu da su visoko cijenjene i poštovane u amiškom društvu. No, ovakve “frazetine” nisu globalno prihvatljive jer ženin položaj u takvoj zajednici uvelike ovisi o muškarcu za kojega je žena udana i ako je on loš njezin će život biti isto tako loš jer je u vlasništvu muža.
Radni tjedna od 40-ak sati
Rade četrdeset sati tjedno, gotovo kao i ostatak svijeta. Većina ustaje u cik zore, a dan im završava s dolaskom mraka pa u tom smislu slijede više prirodne ritmove.
Lice i naličje
Iako sve na prvu može izgledati idealno, nije tako. Rumspringa omogućava mladima da rano uđu u svijet droge, alkohola i seksa. Ova faza odrastanja može trajati i godinama, no zanimljivo je da se čak 80 posto mladih vraća svojim zajednicama kada završi faza odrastanja. Zlostavljanja nad ženama i djecom se događaju, kao i drugdje, samo se nasilnici rjeđe suočavaju s kaznama i sve se rješava “unutar kuće” kao zajednice. Tako da živjeti kao Amiš, ima svoje lice i naličje, koje omogućava muškaru da ako želi diktira život svojoj obitelji.
Piše: Sonja Kirchhoffer
