Tajna tzv. Jantarne sobe: Najveće izgubljeno svjetsko blago!

Polish State Archive

Dragulji uglavnom služe za pokazivanje statusa. Oni se najčešće koriste u izradi nakita i njihovo posjedovanje automatski pokazuje visok položaj vlasnika dragulja, u stilu ima se, može se. Nakit je sredstvo pokazivanja uspješnosti, a što u prijevodu znači bogatstva. Po toj logici ako si bogat onda si i valjda sretan, doduše istina je sa stajališta onih koji nemaju da je bogatstvo preduvjet sreće, no je li tome doista tako, vrlo je diskutabilno i praksa pokazuje da je to daleko od istine. Ovaj varljiv privid izaziva, što drugo, nego zavist. Ljudi kao ljudi, očito vole da im se zavidi, pa i onda kada im se nema na čemu zavidjeti. Za razliku od većine, pruski kralj Fridrik odlučio je dragocjene materijale upotrijebiti na potpuno nov način, i tako je nastalo ono što mnogi nazivaju osmim svjetskim čudom. Zanima li vas o čemu je točno riječ, pridružite nam se na putovanju kroz stoljeća.

Na nagovor supruge!

Prusija je od 13. stoljeća imala monopol nad vađenjem i trgovinom jantarom, zbog čega ne čudi što je pruski kralj Fridrik I. financirao projekt izrade tzv. Jantarne sobe, na koji ga je nagovorila njegova druga supruga Sophie Charlote, strastvena ljubiteljica umjetnosti i umjetnina. Fridrik je svojoj voljenoj, no vrlo skupocjenoj supruzi prvo sagradio ljetnu palaču koja je nazvana po njoj Charlottenburg, što je bila ujedno najveća palača u Berlinu, a zatim je krenuo na realizaciju tzv. Jantarne sobe. Rad na dekoraciji sobe počeo je još 1701. godine, a projekt je osmislio barokni kipar Andreas Schlüter, dok je na njoj radio danski obrtnik Gottfried Wolfram. Sophie nije doživjela dovršetak raskošne jantarne sobe koju je silno priželjkivala, a ove su dekoracije na kraju nesretno završile u gradskoj palači u Berlinu. Poslove na izradi dekoracija kasnije preuzimaju Gottfried Turau i Ernst Schacht.

Oduševljeni ruski car

Kada je ruski car Petar Veliki vidio tzv. Jantarnu sobu bio je toliko oduševljen da mu ju je Fridrikov sin, Fridrik Vilim I. darovao u znak zahvale za rusko savezništvo u ratu protiv Švedske. Moramo priznati da je naziv neprikladan jer je soba  fiksan objekt koji se ne može po volji premještati. Ukrasi su stigli u Rusiju brodom zapakirani u 18 velikih sanduka, te su smješteni u Zimski dvorac u Sankt Peterburgu. Međutim, sredinom 18. st. carica Elizabeta, Petrova kći odlučila je da bi ukrasi bili prikladniji za ljetno ladanje pa su oni opet spakirani i preseljeni u Katarinski dvorac u Carskom selu odnosno Puškinu. Ovakvo seljakanje iziskivalo je da se ukrasi neprestano nadopunjuju i prilagođavaju. To je ujedno i posredno svjedočanstvo rasta bogatstva elite. Nadopunjavanje postojećeg dekora u Rusiji odradio je talijanski arhitekt Bartolomeo Francesco Rastrelli. Kako bi se izradile nove dekoracije morale su se kupiti veće količine dragocjenih materijala. Jantarna soba je bila dekorirana velikim pomičnim pločama izrađenim od jantara, a svaka pojedina ploča je težila 450 kg. Ploče su bile ukrašene zlatnim listićima, zrcalima i raskošnim svijećnjacima, kao i kipovima, satovima, skulpturama.


Problemi po jantaru

Iako je mobilnost ukrasa u početku bila prednost jer su se dekoracije mogle bez problema seliti, ovo bez problema treba shvatiti uvjetno jer je jantar po pitanju održavanja vrlo nezahvalan materijal. Mijenja svoju strukturu tijekom vremena i traži posebne uvjete održavanja. Isto tako nezgodno reagira u doticaju sa solju i vodom. Međutim, protok vremena je pokazao da pomičnost ovih ukrasa i nije baš tako dobra jer su se dekoracije mogle jednostavnije opljačkati.
Efekt ovakvih prostora je bio bliješteći pri čemu se svjetlost svijeća reflektirala na jantaru podržavajući njegov žućkasti ton, a sve to je bilo pomiješano u kolopletu s ogledalima, zlatom i mozaicima, što je stvaralo dojam barokne raskoši. Ova vam se raskoš ili sviđa ili ne sviđa, no bez obzira na to, ona nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Drugi svjetski rat i igra mačke i miša

Ponovno jantarna soba dolazi u središte pozornost kada su Nijemci 22. lipnja 1941. pokrenuli operaciju Barbarossa i napali Sovjete. Nakon što su Nijemci došli u Sovjetski Savez opljačkali su sve što se moglo popljačkati pa tako i ovu sobu. Naime, Sovjeti su planirali prije dolaska Nijemaca maknuti ploče od jantara, ali nisu uspjeli jer je jantar težak za rukovanje. Zapravo problem je bio u jantarnim pločama koje su s vremenom postale krhke i osjetljive zbog čega ih je bilo gotovo pa nemoguće rastaviti bez oštećenja. Nijemci su unatoč problemima Sovjeta rastavili ukrase za manje od dva dana i otpremili ih u Njemačku, i to u 27 sanduka što posredno govor o sve većem povećanju broja dekoracija u jantarnoj prostoriji. Nakon rastavljanja, ukrasi su transportirani u Königsberg na Baltiku ( danas Kalinjingrad). Građa je tamo stigla sredinom listopada 1941. godine. Krajem rata situacija se opet izokrenula te je pomalo počela nalikovati na igru mačke i miša s promjenjivim igranjem uloga. Naime, sada su Nijemci bili u bijegu, a Sovjeti ti koji postaju prijetnja. U kriznom trenutku došlo je novog uklanjanja dekoracija koje su sada, navodno bile, spremljene u podrum dvorca. Kako je Hitler naredio transport ovog blaga kao i druge nacističke imovine na sigurno, možemo samo pretpostaviti da je sklanjanje ovih dekoracija morao biti apsolutni nacistički prioritet.

Teorije o sudbini Jantarne sobe

Povjesničari već desetljećima pokušavaju riješiti zagonetku tzv. Jantarne sobe, ali im baš i ne ide najbolje. Najbazičnija teorija kaže da je jantarna soba nestala u uništavanjima tijekom kraja Drugog svjetskog rata jer je grad Königsberg u njemu teško stradao. Dvorac u kojem je dekorirana prostorija bila pohranjena tijekom Drugog svjetskog rata je teško oštećen u bombardiranjima od strane Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, a nakon čega su Sovjeti, zapalili oštećeni dvorac koji je kasnije zajedno s gradom sravnjen u granatiranju. Druga teorija polazi od logičnije pretpostavke da Crvena armija ne bi uništila takvo blago. Nije nemoguće da je jantar i druge dragocjenosti preuzela Crvena armija, a koja je krivnju za njezin nestanak prebacila na Nijemce. No postoji još jedna teorija, koja po nama najviše drži vodu, a prema njoj su Nijemci ukrcali dragocjenosti na brod Wilhelma Gustloffa koji je napustio grad Gdyniju na sjeveru Poljske 30. siječnja 1945. Ovaj je brod torpediran kod poljske obale od strane sovjetske mornarice. Spomenuti je brod služio za evakuaciju Nijemaca, a iz Königsberga je njime prevezen veći broj civila i vojnika u bijegu pred Sovjetima. Prema nekim su dekoracije tzv. Jantarne sobe tako završile na dnu mora tijekom zadnjeg transporta. Vjerojatnije nam se čini da je luksuzna građa imala prioritet pri transportu u odnosu na ljudsku komponentu zbog čega bi bilo logično za očekivati da je blago prevezeno prvo, a ne zadnje. Da bi se potvrdilo ili opovrglo da je blago tzv. Jantarne sobe potopljeno s brodom, čeka se odobrenje za istraživanja olupine spomenutog broda, koji je nađen 2020. U izvješću poljskih ronilaca se navodi da je na nađenom brodu pohranjen veći broj sanduka nepoznata sadržaja. Tomasz Stachur vođa ronilačkog tima čeka odobrenje od pomorskog ureda u Gdyniju u Poljskoj, a o kojem ovisi budućnosti istraživanja ovog brodskog tereta.

Gdje možete vidjeti kako je izgledala?

Kako je ova soba otprilike izgledala nakon misterioznog nestanka možemo vidjeti u današnjoj Katarinskoj palači u Sankt Peterburgu. Naime ona je otvorena za javnost 2003. godine, a te je godine projekt izrade replike financirala tvrtka E.ON s čak 3,5 milijuna američkih dolara. Prostor su potom otvorili za javnost ruski predsjednik Vladimir Putin i njemački kancelar Gerhard Schröder, na 300-tu obljetnicu grada Sankt Peterburga. I dok veliku repliku nalazimo u Rusiji, minijatura ove sobe je izrađena i čuva se u Kleinmachnowu, blizu Berlina. Ostaje nam pričekati provjeru ove teorije, kako bi ju prihvatili kao vjerodostojnu ili je jednostavno odbacili.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari