U vremenu prije fotografije voštane maske su bile pravi hit

I dok se u viktorijansko doba sjećanje na pokojnike održavalo njihovim fotografiranjem nakon smrti, Rimljani su pak svoje mrtve zadržavali u sjećanju putem voštanih maski.

Voštane maske privilegij bogatih

Najuglednije obitelji su za svoje pokojnike naručivale voštane maske (imagines). Maska  su bile otisak tijela prenesen u vosak te se na taj način uspijevala sačuvati fizička slika umrle osobe. Međutim, tu je postojao jedan “mali” problemčić što je lomljivost voska zahtijevala brigu za takve otiske budući da su oni bili skloni brzom propadanju. Otisak je u pravilu “živio” koliko je egzistirala i familija jer je s njezinim “nestankom” prestajao postojati i otisak, odnosno otisci skupljani kroz generacije.

Kako je izgledao postupak izrade maski?


Kategorija pogrebnika se sastojala od različitih specijalista koji su imali ugovor s gradom pa su bili zaduženi i za uklanjanje pokojnika s javnih površina, kao i spaljivanje tijela i brojne druge radnje. Pretpostavlja se da su voštane maske pokojnika izrađivali posebni pogrebni profesionalci zvani polinktori (pollinctores). Spomenuti stručnjaci bili su zaduženi za pripremu tijela te su trebali oprati pokojnika, namirisati ga, kao i pripremiti mu lice za izlaganje. Moguće da se otisak za izradu maske uzimao prije izlaganja tijela u atriju, jer se lice moralo nakon uzimanja otiska dodatno pripremiti za pokazivanje. Lice se prije izlaganja posipalo puderom / brašnom kako bi se skrile promjene na koži, koje su bile prouzročene sa smrću. Ukoliko bi se puder nanio prije uzimanja otiska morao bi se ponovno nanijeti nakon provedenog postupka, pa je logičnije za pretpostaviti da se ovaj dio pripreme odvijao u spavaonici i da je prethodio završnim radovima na licu. Proces izrade voštanih maski se sastojao od lijevanja voska u gipsani kalup napravljen na temelju lica, no detalji tog postupka nisu u potpunosti poznati, a što je posljedica činjenice da je tema pogrebnih obreda, kao i danas, izazivala nelagodu pa su je ljudi izbjegavali. Prema danas poznatim podacima maske su se izrađivale ne samo za visoko pozicionirane članove familije već i za njihove žene i djecu.

Eksperiment s izradom voštanih maski

Grupa arheologa na  Sveučilištu Cornell (Ithaca, New Yorke) izradila je maske od pčelinjeg voska, koristeći kao modele svoja lica. Njihov je eksperiment pokazao  da je vosak osjetljiv i nestabilan i da su maske čuvane u kontroliranim uvjetima počele iznenađujuće brzo propadati. Na njima su se vrlo brzo pojavljivale rupice, zbog čega su maske tijekom vremena morale gubiti svoju prepoznatljivost.

Mjesta držanja maski u rimskoj kući

Najčešće se kao mjesto držanja maski predaka spominje atrij, a gdje su se moguće obješene držale, u zasebnim i bogato dekoriranim zatvorenim kutijama zbog svoje visoke osjetljivosti. Vrlo je vjerojatno da su se u atriju nalazili portreti onih članova familije koji su postigli najviše časti, odnosno za pretpostaviti je da nisu svi imali jednaku važnost i položaj u kući. Nekada se voštane maske pak vezuju uz ale (niše) atrija. Kada Vitruvije piše o postraničnim prostorijama atrija spominje portrete predaka, ali se primarno bavi određivanjem visine na kojoj će portreti biti postavljeni. Prema njegovom pisanju maske su se mogle nalaziti unutar  tih postraničnih prostora. No, njegovo pisanje ne daje mogućnost da to zasigurno zaključimo jer su tako mogle biti u atriju ispred ala.  U literaturi se spominje i, tablin odnosno radni prostor, kao mjesto na kojem su se mogli držali portreti. Vrlo je moguće da su familije držale različite potrete na različitim mjestima, pa je tako moguće da su za njihovo držanje bili pogodni različiti javnosti dostupni prostori. Za očekivati je da su se voštane maske postavljale u  blizini središta doma kako bi bile vidljive svima koji su ulazili u kuću, a ne samo onima koji su u imali povlašten pristup dublje u unutrašnjost doma. U osnovi maske su trebale naglasiti tradiciju obitelji, odnosno napraviti razliku između kuća s tradicijom i onih bez nje.

Pokondirene tikve

Iako moramo napomenuti da je prema  opisu iz Trimalhiona vidljivo da su si bogati mogli uzeti i pravo na izradu voštanih portreta neovisno o tradiciji, no to vjerojatno nije nikoga zabrinjavalo jer je bilo važno imati pretke za koje su drugi čuli. Vrlo je moguće da su maske predaka kao dio pogrebnih obreda, trebale biti vidljive zajedno sa odrom, barem u vrijeme komemoracije, odnosno da su trebale vizualno nadopuniti odar čineći neku vrstu scenografije za posjetitelje.  Može se pretpostaviti da su u atrij donošene po potrebi baš kao i sam odar koji je ovdje stajao samo kada je smrt nastupila u kući.

Činjenično je stanje da kao što nismo jednaki za života, nismo ni u smrti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari