Kada si zamislimo Rimljanina, obično ćemo si stvoriti sliku legionara ili čovjeka u togi, dugačku bijelu odoru nalik dugoj gornjoj haljini. Ta se nošnja sastojala od većeg polukružnog komada vunene tkanine, a nosila se prebačena preko lijevog ramena tako da je ostavila desnu ruku slobodnom. Naziv joj vjerojatno potječe od latinskog glagola tegere (pokriti).
Prema rimskoj tradiciji potekla je od Romula, legendarnog osnivača Rima. Nosili su je pripadnici oba spola, ali je u 2. st. pr. Kr. postala isključivo muška nošnja. Jedine žene koje su je nosile bile su prostitutke i to kao znak vlastite nečasti.
U početku je toga bila praktična odjeća namijenjena za rad, ali je širenjem rimske vlasti i društvenim raslojavanjem postajala sve složenijom te nepraktičnom za svakodnevnu nošnju. Stvoreno je mnogo različitih vrsta toge, a smjeli su je nositi samo punopravni rimski građani. Svaka je toga imala svoju namjenu i simboliku. Na primjer:
- Toga virilis (toga muževnosti) – jednostavna bijela toga. Nosili su je svi punoljetni Rimljani na svečanim događajima (kao što se danas nosi odijelo). Simbolizirala je prava, slobode i dužnosti odraslog rimskog muškarca.
- Toga candida (svijetla toga ili čista bijela toga) – toga izbijeljena pomoću krede. Nosili su je kandidati za javnu službu, a iz njenog je naziva izvedena riječ kandidat.
- Toga praetexta (obrubljena toga) – bijela toga s grimiznim rubom. Prema legendi su je nosili rimski kraljevi, ali kasnije je postala nošnjom određenih javnih službenika te svećenika kao i dječaka i djevojčica od 14 do 18 godina starosti. Označavala je da nositelj ima posebnu zakonsku zaštitu.
- Toga pulla (tamna toga) – toga tamnih boja koja se najčešće nosila na sprovodima, ali mogla se i nositi kao znak političkog protesta. Tako su senatori u znak prosvjeda protiv izgona slavnog govornika Cicerona obukli Toge pulle.
- Toga picta (naslikana toga) – ova je toga bila šarena i protkana zlatnim nitima. Nosili su je samo najviši državni dužnosnici i vojskovođe u vrijeme velikih svečanosti, trijumfa i sl.
Piše: Boris Blažina
