Svjetsko čudo: Svjetionik u Aleksandriji

Dijadoh Ptolemej I. Soter dao je 299. pr. Kr. sagraditi monumentalni svjetionik na rtu Farosu na delti Nila, ispred grada Aleksandrije. Faros je izvorno bio otočić, ali je Aleksandar Veliki nakon osvajanja Egipta tamo dao izgraditi umjetnu prevlaku i tako ga je spojio s kopnom. Stoga se Svjetionik katkad naziva i Farosom iz Aleksandrije. Monumentalnu građevinu vjerojatno je projektirao arhitekt Sostrat iz Knida. Dovršena je oko 280. pr. Kr., u vrijeme Ptolemeja II. Filadelfa. Cijena gradnje bila je nevjerojatnih 800 talenata srebra (gotovo 21 tona, današnja vrijednost nešto manja od 10 milijuna eura).
Svjetionik se sastojao od tri dijela. Iznad podzida u obliku kvadra uzdizao se uži osmerokutni nastavak, a nad njime još jedan u obliku valjka. Na vrhu tornja nalazila se prostorija s ložištem gdje je cijelu noć gorjela vatra koju su ložili drvom i smolom, a danju se upotrebljavalo veliko ogledalo. Svjetlo se navodno moglo vidjeti na udaljenosti od 47 kilometara. Cijela struktura nalazila se na kamenoj platformi površine 30 x 30 metara, a ukupna joj je visina bila između 120 i 140 metara. Na svakome od četiri kuta podzida postavljen je kip boga mora, Tritona. Toranj je izgrađen od blokova vapnenca, a kao vezivo se upotrebljavalo rastaljeno olovo (radi veće otpornosti na udar valova).
Svjetionik je jako oštećen tijekom potresa 956., ali je djelomično obnovljen te je na njegovu vrhu izgrađena mala džamija (tada su Egiptom vladali Arapi). Početkom 14. st. većinu tornja porušila su još dva snažna potresa. Posljednji ostatak Svjetionika nestao je 1480., kada je mamelučki sultan Egipta na njegovu mjestu dao sagraditi utvrdu. Dio ostataka Svjetionika pronađen je tek krajem 20. st. u moru kod Farosa. Značaj aleksandrijskoga Svjetionika vidljiv je po tome što je njegov dizajn poslužio kao osnova s konstrukcijom većine kasnijih svjetionika. U nekim je jezicima naziv za svjetionik izveden iz riječi faros (npr. francuski phare, španjolski faro, rumunjski far, iranski fanus, norveški fyr itd.).

 Piše: Boris Blažina

Komentari