Već i vrapci na krovu znaju da su drevni narodi voljeli boje, kada kažemo voljeli onda debelo koristimo eufemizam za pretjerivanje jer su se boje koristile naveliko. Pa ipak kada razmišljamo o klasičnom svijetu Grčke i Rima u našim glavama se obično javljaju slike bezbojnih građevina i kipova. Zašto je tome tako?
Lukavo preusmjeravanje od boje na formu
Tomu je, po svemu sudeći, kriv mit stvoren u vremenu renesanse kada su počela istraživanja drevnih svjetova. Arheološki nalazi su tijekom dugog vremenskog razdoblja provedenog u zemlji gubili svoju boju, zbog čega nam se činilo da je drevni svijet bio neobojen. Za oblikovanje takvog mišljenja zaslužan je dobrim dijelom i slavni njemački povjesničar umjetnosti Johann Joachim Winckelmann, koji se proslavio djelom “Povijest umjetnosti staroga vijeka”, a koji se ujedno danas smatra utemeljiteljem klasične arheologije. Iako je bio svjestan da su antički umjetnici koristili boje prešutio je taj podatak, vođen vjerojatno svojom estetskom orijentacijom koja je preferirala bjelinu te je postavio nedostatak boje na pijedestal nedodirljivosti.
Evo što je između ostalog o boji odnosno ne-boji napisao:
Što je tijelo bjelje to je ono ljepše. Boja doprinosi ljepoti, ali nije ljepota. Boja bi trebala imati manji udio u razmatranju ljepote jer nije boja već struktura ono što čini njezinu bit.
Na ovaj je način lukavo preusmjerio razmatranje povjesničara umjetnosti na strukturu, a pitanje boje je stavio “pod tepih”.
Kako su nas lagali?
Kako bi se ova netočna postavka o bijeloj boji klasične umjetnosti urušila u glavama modernog svijeta 2003. godine organizirana je putujuća izložba nazvana “Bogovi u boji”. Ova se njemačka izložba bavi antičkom polikromijom, odnosno nastoji promijeniti ustaljeno netočno percipiranje klasične arhitekture i uopće umjetnosti kao artizma bjeline. Njena je temeljna poruka da su skulpture često bile oslikane blistavim i žarkim bojama u skladu s tada dostupnim pigmentima. Vjerojatno se pitate kako je moguće da je polikromnost toliko dugo zapostavljana i negirana. Profesor na Sveučilištu u Georgiji Mark Abbe je još kao apsolvent povijesti umjetnosti tijekom 2000. godine boravio u nekadašnjem grčkom gradu Afrodiziji, koji danas ulazi u sastav zapadne Turske. On kaže da je u to vrijeme bio uvjeren, poput većine, da su grčki i rimski kipovi bijeli, no u tom periodu je shvatio da je to velika laž. Afrodizija je bila umjetničko središte antičkog svijeta, u kojoj je djelovao velik broj umjetnika, što je bila posljedica tamošnjih bogatih kamenoloma bijelog i plavosivog mramora. U doba rimske uprave grad je dobio posebne povlastice pa su afrodizijski kipari izvozili svoje skulpture po cijelom području Rimskog Carstva. Međutim, u ranom srednjem vijeku uslijed potresa grad je bio u potpunosti razoren. Iskapanja su ovdje počela 60-ih godina 20 stoljeća, a otkrila su neprocjenjivo blago za sve kolekcionare umjetnina. Abbe je kao nadobudan student obilazio tamošnje depoe sa skulpturama te je uočio da brojni kipovi imaju na sebi mrlje boje i razne dodatke.
Ah, ti pigmenti!
Pigmenti su se dobivali najvećim dijelom od određenih minerala poput azurita minerala bakra koji je poseban po svojoj tamnoplavoj boji, kao i okera odnosno prirodnog glinenog zemljanog pigmenta i brojnih drugih. No, neki od pigmenata bili su pogubni za umjetnike koji su ih koristili. Primjer takvog pigmenta je cinober koji se dobivao obradom živinog sulfida, što samo po sebi pokazuje da je bio više nego opasan.
Ako tome dodamo da se obično pripremao u umjetničkim ateljeima kuhanjem, vidljiv je način na koji su se umjetnici trovali živom. Živine otrovne pare prodirale su u organizam udisanjem, a živa je u tijelo prodirala i u direktnom kontaktu s kožom. Ovakvo trovanje živom uzrokuje oštećenja mozga, koje dovode do neuroloških poremećaja, kao i poremećaja u ponašanju, ali i niza drugih, isto tako, ozbiljnih zdravstvenih problema. Možda baš u ovome, možemo tražiti korijen pošalice u sklopu koje se umjetnička genijalnost povezuje s ludošću. Kako se ova crvena boja, kao najpopularnija boja klasičnog svijeta, obilato koristila u ondašnjem oslikavanju možemo pretpostaviti da su umjetnici koji su radili s takvim pigmentima bili nagriženog zdravlja. Najskuplja boja onog vremena je bila, naravno, purpurna odakle vjerojatno ima barem dijelom i svoje podrijetlo izraz “rođen u purpuru”, a koji podrazumijeva plavu krv, odnosno preciznije djecu rođenu nakon što su im roditelji preuzeli vladarske pozicije. Za gram ljubičastog pigmenta bilo je potrebno, kažu, čak 12 000 određenih morskih puževa, pa je ova boja i svojim imenom postala sinonim za imovinsku nadmoć onih na koje se odnosila. Dobivenom usitnjenom pigmentu su se dodavala veziva i drugi sastojci. Pravo vrelo informacija o pigmentima daje nam rimski znanstvenik i političar Plinije Stariji u svom djelu Naturalis historia, u kojem se mogu pronaći vrijedni podaci o pigmentima klasičnog svijeta.
Šokantni izlošci
Izložba “Bogovi u boji” donosi rekonstrukcije reprezentativnih kipova koji su obnovljeni zahvaljujući vidljivim mrljama, ali i primjeni novih tehnologija (npr. snažni mikroskopi, lasersko i UV osvjetljenje). Replike pripremljene na osnovu novih tehnologija su u posjetitelja izložbe izazvale neku vrstu nevjerice i krajnje neugodnog iznenađenja. Među rekonstruiranim obojenim kipovima, koji su očito imali ne baš pozitivan učinak na posjetitelje navikle na finoću bijelih ili bezbojnih kipova, bio je i tzv. Perzijski jahač, koji je nađen krajem 19. stoljeća na atenskoj Akropoli.
Napredak tehnologije na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće stavio je kip pod povećalo struke, a na vidjelo su izašle i neke nove do sada oku skrivene informacije. Pokazalo se da je jahač imao harlekinski uzorak na hlačama, a koje u danoj interpretaciji neodoljivo podsjećaju na tajice. Korištene boje kako u oslikavanju ovog kipa tako i kipa strijelca, koji je iskopan početkom 19. stoljeća na otoku Egini, su nevjerojatno kičaste jer u oba slučaja su zastupljene kontrastne boje. Strijelac je nekoć stajao na zabatu hrama posvećenog božici Majci Afaji. Rekonstrukcija boja i njihovi uzorci pokazala je da je u oba slučaj riječ o odjeći koja ima isti uzorak harlekina na hlačama. Sve do razvoja suvremene tehnologije nije se mogao napraviti odljevak kipa jer bi se tako uništila u kipovima pohranjena informacija o boji. Zahvaljujući modernoj digitalnoj tehnici 3D skeniranja izrađene su replike ovih kipova koje su korištene za potrebe izložbe. Ova je nova metoda neinvazivna i ne može škoditi bojama sačuvanim na kipu. Ne samo da sada nije potrebno više izrađivati kalupe za izradu odljevaka već nije potrebno čak ni manipulirati predmetima. Postupak izrade 3D printa je, kažu organizatori izložbe, sličan printanju na ink-jet printeru. Jedno printanje ide preko drugog, a umjesto obojene tinte rabi se jedna vrsta veziva ili ljepila u obliku vrlo finog granuliranog pudera.
Umjesto sofisticiranosti kič
Za brojne posjetitelje ova je izložba bila šokantna jer su se susreli s umjetnošću koja više nije bila sofisticirana već zasićena kičem. Jedan od stručnjaka Fabio Barry povjesničar umjetnosti na Sveučilištu Stanford smatra da su skulpture doslovno prestrašne i da se može dobiti dojam da su organizatori izložbe ovdje otišli iz jedne krajnosti u drugu. Posebno ga je zasmetala upotreba krajnje zasićenih varijanti boje. U osnovi cilj je stvoriti, što točniju slike grčko-rimskog svijeta i utvrditi funkciju umjetnosti u ondašnjem vremenu. Pitanje je samo koliko ovo jako zasićenje boja doista odgovara stvarnom stanju stvari.
Godina 2012. donijela je još jedan veliki šok zainteresiranoj publici, naime istraživači su otkrili da su antici bile obojene ne samo mramorne skulpture već i one izlivene u bronci. Zanimljivo je da su se za ukrašavanje bronce upotrebljavali različiti materijali poput raznih metala, stakla u boji ili dragog kamenja što je takvim skulpturama davalo kroz apliciranje, vjerojatno i preveliku dozu živosti. Posebna se pozornost posvećivala očima, ali i drugim dijelovima tijela poput usana, brade te s naznakom prikaza i opskurnih detalja poput krvavih detalja. Upravo ovaj bronačni tip skulptura pokazuju smisao za dramu antičkog umjetnika.
Rimska kopija i renesansna diskusija
Kip Apolona Belvederskog rimska je kopija grčkog originala i jedno od najranije pronađenih svjedočanstava rimskog plagiranja grčkih kipova. Rimljani su nakon osvajanja Grčke 146. pr. Kr. temeljito opljačkali grčke gradove i prisvojili grčke umjetnine. Kip Apolona Belvederskog je nađen u doba renesanse u Rimu, a zatim je prenesen u Vatikan gdje se i danas čuva. U renesansi se razvila burna rasprava među umjetnicima, koja je zasigurno imala za posljedicu ‘frcanje perja’ oko pitanja koja je umjetnost superiornija u odnosu na onu drugu. Vjeruje se da su upravo tada postavljeni temelji još uvijek egzistirajućeg mita o slikarstvu kao manje važnoj umjetničkoj kategoriji. Kada je u drugoj polovici 18. stoljeća otkriven kip Artemide na kojoj je bila vidljiva obojenost, kip je pregledao i sam Winckelmann. Možda bi on da je duže poživio, jer je ubijen nožem relativno mlad s pedeset godina u jednoj gostionici u Trstu, promijenio svoje mišljenje o odnosu forme i boje, a možda bi i tvrdoglavo dalje ostao pri svom.
Grci bi se zaprepastili da ih smatramo bijelcima
Uz ova prepucavanja oko odnosa boje i forme u umjetnosti, relativno nedavno postalo je jasno da je problem bjeline znatno dublji nego se smatralo. Klasičan svijet nije bio rasistički ustrojen, i pojam roba nije imao rasnu konotaciju. Boja kože bila je samo donekle bitna na relaciji muškaraca i žena. Bijela put žena je bila na cijeni jer je bila pokazateljem ženske privilegiranosti koja dotičnoj omogućava da se ne izlaže sunčevim zrakama drugim riječima situirana je i poželjna kao takva. Kod muškaraca je bilo obrnuto i u prvi plan se stavljala tamna put kao pokazatelj prekaljenosti u ratovima. Profesor grčke kulture na Sveučilištu Cambridgeu Tim Whitmarsh kaže da bi Grci bili zaprepašteni da ih se tretira bijelcima. Nakon promjena u percepciji klasičnog svijeta, početkom 21. stoljeća reagirali su i bijeli supremacisti koji očito ne planiraju odustati od svoje temeljne postavke bijelačke superiornosti, držeći se kao “pijan plota” narativa proizašlog iz pogrešnog tumačenja klasičnog svijeta. Bijela boja prema Marku Abbeu je suludo poslužila kao podloga za uspostavu kulturne, etničke i rasne superiornosti bijelaca. Nevjerojatno je da je rani sukob na relaciji forme i boje imao za posljedicu toliko duboke implikacije na suvremenu civilizaciju, u kojoj se moć bijele rase počela opravdavati uspostavljenim relacijama s klasičnim svijetom.
Piše: Sonja Kirchhoffer
