Definirati smrt nije lako kako se možda čini na prvi pogled. Obično se vodi rasprava podrazumijeva li smrt potpuno nestajanje ili pak ona predstavlja razdvajanje na dva entiteta, dušu i tijelo. Oni koji smatraju da smrt nije konačan kraj međusobno se razlikuju u svom viđenju “putovanja duše“ nakon smrti. O smrti možemo govoriti sa stajališta umiruće osobe, ali i sa pozicije onih koji ostaju i moraju se nositi s odlaskom voljenih. Gubitak bliskih osoba sam po sebi nosi niz emocija različitog intenziteta i vrsta. To može biti osjećaj tuge, ali i ljutnje, beznađa i drugih sveprožimajućih emocija. Kako bi se oni koji ostaju lakše nosili sa smrću, razne su kulture u različitim vremenima oblikovale pogrebne obrede. Njihov je cilj da se, neovisno o našem prihvaćanju smrti kao kraja ili novog početka, osigura prijelazni period, u kojem će smrću narušena zajednica vratiti izgubljenu ravnotežu,
u mjeri u kojoj je to moguće.
Šamani odgovorni za ponašanje duhova
Primjer jednog takvog drugačijeg pogrebnog obreda nalazimo u amazonskoj prašumi, kod plemena Yanomami, koje nastanjuje južnu Venezuelu i sjeverozapadni dio Brazila. Ovo pleme još uvijek prakticira svoje drvene običaje i nije došlo pod utjecaj moderne civilizacije, koja podrazumijeva prilagođavanje globalnim utjecajima. Drugim riječima, u njima nema naznaka ukalupljivanja u oblik koji bi bio iole srodan zapadnoj civilizaciji. Yanomami prakticiraju tzv. endokanibalizam, koji podrazumijeva konzumiranje tijela pokojnika ne bi li se duša oslobodila svojih “okova”. To jedenje tijela mrtvih omogućava duši da nastavi život nakon smrti. Za razliku od suvremenih kultura, Yanomami smrt ne smatraju dijelom prirodnog ciklusa te njezin “dolazak” pripisuju djelovanju često neprijateljski nastrojenih šamana iz suparničkih plemena, koji šalju zloduha da “uzme” nekog od članova drugog plemena. Ovakvo promišljanje ukazuje na vjerojatno vrijeme kada su takve zajednice međusobno ratovale, pa je cilj “slanja neprijateljskog duha” slabljenje snage drugog plemena. Tijekom generacija ovo je pleme razvio vrlo složen pogrebni ritual kojem je cilj da duša postigne vječni mir. On se postiže konzumiranjem tijela umrle osobe kako bi ona nastavila živjeti kroz one koji su je pojeli. Na taj način svim se članovima zajednice omogućava vječni život, a niti jedna duša nije izgubljena. Naravno, ukoliko je tijelo mrtvog člana zajednice nađeno. Yanomami vjeruju da apsolutno svaka stvar, i živa i neživa, ima dušu, koja nekada može biti zlonamjerna, i kao takva prouzročiti nevolje. Šamani kontroliraju duhove i njihove ponašanje zahvaljujući primjeni halucinogenih sredstava. Oni trebaju, između ostalog, kontrolirati ponašanje duhova kako se ne bi pretvorili u prijetnju zajednici.
Odakle su došli Yanomami!
Pleme Yanomami je najveće relativno izolirao pleme Južne Amerike. Smatra se da su na današnje područje pristigli s područja Azije. U Ameriku su zasigurno došli preko Beringova tjesnaca prije otprilike 15 000 godina. Amazonska prašuma je izvor života ovog plemena koje ima, smatra se, ukupno oko 35 0000 članova. Pripadnici plemena žive u povećim selima, konkretno u njih 200 do 250. U njihovim selima živi se u većim, zajedničkim kućama od kojih neke mogu primiti više desetaka ljudi, što ovisi opet o veličini zajednice. Obično u selima postoji jedna zajednička kružna kuća u kojoj se okupljaju svi članovi gdje razgovaraju i donose važne odluke, a ujedno se vesele i tuguju. Obitelj unutar kuće ima svoje ognjište oko kojega se okupljaju njeni članovi. Ukoliko je više takvih ognjišta unutar jedne kuće to znači da u kućama žive veće i proširene obitelji. Oni spavaju na neobičan način – u visećim ležaljkama, što je vjerojatno posljedica straha od životinjskog svijeta, primjerice zmija, pa je spavanje u ovakvim visećim krevetima znatno sigurnije. Osim toga, takve “ljuljačke” lakše su i za izradu.
Dug period opraštanja
Nakon smrti nekog od članova zajednice tijelo pokojnika se ostavlja 30 do 45 dana da “stoji” u šumi prekriveno lišćem ili se zatrpava zemljom unutar sela ispod improvizirane nadstrešnice. Ovakve različitosti ukazuju da pojedine zajednice prilagođavaju običaje svojim potrebama, željama i ponešto različitim putevima razvoja. Tijekom tog vremena biraju se zelene banane koje se vješaju na krov kolibe ožalošćenih, odnosno mjesta gdje će se kuhati juhica od banana.
“Zapao mi Carlos za zub”
U tom pripremnom razdoblju prvo se traže, a potom i izrađuju odgovarajuće cjepanice koje se pretvaraju u neku vrstu ritualne posude u kojoj će se kasnije mrviti kosti pokojnika. U osnovi takve su posude nešto poput naših mužara, samo su morale biti veće od ovih na koje smo ovdje navikli, jer je riječ o većoj količini tvrdih sastojaka koje treba što sitnije smrtvi. Sigurno ne bi bilo ugodno nabasati “u ustima” na ostatak preminulog člana pa primjerice Carlosa vaditi iz usne šupljine. U tom razdoblju stajanja tijela rade se sve potrebne pripreme za vrhunac pogrebnog obreda, koji se veže uz konzumaciju tijela pokojnika, pa se tada pripremaju cjepanice i košare za pepeo. Ove košare se nakon izrad obavezno bojaju crvenom i crnom bojom, a na njih se lijepi perje. Tih se dana obavezno pleše i pjeva. Tijela se ukrašavaju, također crvenom i crnom bojom, dok se kosa muškaraca prekriva perjem. Tijekom tog perioda čekanja, sazrijevaju banane, obavlja se i
lov. Ovi plesovi i pjevanje prirešuju se u središnjoj kući u selu odnosno njenom dvorištu. Na ovaj se način zajednica kroz dugi vremenski period oprašta sa svojim članom. U tom ritualu sudjeluju svi članovi zajednice, a same obitelji pokojnika tako se lakše nose sa svojom tugom. Pretposljednji dio opraštanja predstavlja čin spaljivanja, koje se obavlja opet uz pjevanje i plač. Tako svi članovi zajednice, bliži i dalji pokojniku, imaju vremena oprostiti se i krenuti dalje.
Fina juhica od banana s pepelom i kostima pokojnika
Nakon spaljivanja tijela kupe se kosti i pepeo, kosti se mrve i navečer se pravi juha od fermentiranih banana u čijoj pripremi sudjeluje šaman, a na kraju se u juhu dodaje pepeo i zdrobljene kosti. Juha se konzumira ujutro a pije se iz tikvica. Dio pepela se pohranjuje u sedam boca, koje članovi uže obitelji konzumiraju kroz određeno vremensko razdoblje. Ukoliko je osoba ubijena, samo žene smiju konzumirati juhu i to dok muškarci pripremaju osvetu, a juhu muškarci mogu popiti tek nakon što osvete ubijenog člana zajednice.
Kada se radi četiri sata dnevno
Pripadnici ovog plemena vjeruju u jednakost među ljudima tako da unutar pojedinih zajednica nema poglavara te se odluke donose dogovorom. U odlučivanju sudjeluju svi članovi zajednice i svatko ima pravo glasa. Između žena i muškaraca postoji podjela posla pa muškarci idu u lov. Ulovljeno dijele s drugim članovima zajednice i tako pokazuju brigu za ostale među kojima je netko možda bez mogućnosti da si sam ulovi hranu. Žene se pak bave poljodjelskim poslovima, skupljanjem bilja, kuhanjem i djecom. Hrana iz vrtova čini najveći dio njihove prehrane. Kako zemlje ovdje nije osobito plodna tijekom vremena sele s jedne lokacije na drugu, a pri tome spaljuju sve iza sebe i nanovom mjestu kreću ispočetka. Prema poznatim podacima antropologa i etnologa, koji su živjeli s pripadnicima ovog plemena, zaključili su da im za rad treba četiri sata dnevno, dok im svo ostalo vrijeme preostaje za druženje i razne aktivnosti.
Brutalno iskorištavanje
Prvi puta su u kontakt s ostatkom svijeta došli u 40-im godinama 20. stoljeća, kada je brazilska vlada poslala svoje ljude da uspostave granicu s Venezuelom. Ubrzo je došlo do osnivanja službe koja je trebala zaštiti domorodce, a s njima su počele pristizati dušebrižničke misionarske skupine. Ovi su prvi kontakti rezultirali epidemijama ospica i gripe od koje su poumirali brojni članovi ovog naroda. Tijekom 70-ih godina 20. stoljeća ovdje stižu prvi buldožeri koji bez prethodne najave i traženja dopuštenja počinju s izgradnjom ceste duž sjeverne granice Amazone. Ova gradnja cesta postaje ishodište pohoda na njihovu zemlju koja je i iz dana u dan pod sve većom opsadom, naravno, iz pragmatičnih razloga jer su ovdje bogati šumski i drugi resursi koje se mogu višestruko
iskoristi. Nad njima se tako od druge polovice 20. stoljeća provodi genocid i iskorištava ih se na razne načine. U sudaru s potrošačkom i nehumanom zapadnom civilizacijom počinju ne samo obolijevati već se suočavaju s alkoholizmom i problemima koji proizlaze iz sukoba dvaju svjetova. Osamdesetih godina prošlog stoljeća situacija postaje još dramatičnija te ovim cestama stižu i kopači zlata. Njihovim dolaskom procjenjuje se da je nestalo dvadeset posto domorodačke populacije i to samo u nekoliko godina. Devedesetih godina, nakon duge međunarodne kampanje, kopači zlata dobivaju zabranu pristupa na područje amazonske prašume. No, to ih neće spriječiti da ovdje dolaze ilegalno, bez ikakve kontrole, i nastavljaju s uništavanjem prirodnih bogatstava i ubijanjem i zlostavljanje pripadnika Yanomama.
Kopači zlata počinili genocid
Jedan od najstrašnijih primjera kršenja odluke Međunarodnog suda kojim se trebalo stati na kraj kopačima zlata, vezan je uz 1993. godinu kada su plaćenici došli u selo Haximú i ubili nešto manje od dvadeset pripadnika ovog plemena uključujući i novorođenče. Brazilski sud je nakon negodovanja međunarodne i domaće javnosti reagirao i osudio pet počinitelja krivima za genocid, no samo su dvojica uhićena te izdržavaju kaznu za zlodjelo. Velik problem je i u stavu brazilske vlasti koja odbija Yanomamima priznati pravo vlasništva nad zemljom na kojoj živi već tisućljećima. Potez izgradnje vojarne u središtu ove zemlje pokazuje da oni očito imaju svoje planove sa zemljom na kojoj žive Yanomami. Izgradnja vojarne dovela je do seksualnog iskorištavanja odnosno zlostavljanja ovdašnjih lijepih žena, koje se s takvim oblikom eksplotacije nisu susrele u svojoj zajednici. Kopači zlata su u velikom broju ilegalno prisutni na njihovom tlu. Agresivan pristup potrage za zlatom rezultira zagađenjem, a žrtve zagađenja su i sami pripadnici plemena u čijim je tijelima
utvrđena povećana koncentracija žive unazad nekoliko godina.
Instant tugovanje
Suvremeni čovjek se teže nosi s umiranjem nego što je to u spomenutoj kulturi ovog naroda. Moderna civilizacija sve više ubrzava, pri čemu nova maksima življenja postaje brže, više, jače, ali ne u nekadašnjem smislu ostvarivanja sportskih rezultata, već se traži da svaki dan “prebacujemo brojke”, neovisno kojim se poslom bavili, da se smijemo brzo, a plačemo još brže. Izbjegavanje teme smrti i gubitka čini cijeli proces tugovanja dužim i osamljenijim. Moderni svijet “puca po šavovima” od količine stresa kojoj je izložen, kako zbog nedostatka vremena za tugu tako i sreću.
Piše: Sonja Kirchhoffer
