Prljavi rječnik jednog od najvećih genija

Kada govorimo o klasičnoj glazbi onda je uvijek povezujemo sa sofisticiranošću i posebnim osjećajem za estetiku, no da tome nije baš uvijek tako pokazuje jedan od najvećih glazbenih genija. O kome je točno riječ, fotka Vam neće dati odgovor na to pitanje, ali tekst hoće.

Inteligentno riješenje

Fraze poput ovih “Poliži mi dupe!” ili “Poljubi mi dupe!” i slične Mozart je koristio najčešće u posebnim vrstama glazbenih djela poznatih kao kanoni. Zašto kanoni? Jednostavno zbog toga što je riječ o skladbama u kojima melodiju, a onda i tekst početnog glasa u određenim razmacima ponavljaju prateći glasovi. To je bila neka vrste odjeka koju je očito želio proizvesti i učiniti da njegove prostote odjekuju koncerntim dvoranama i aristokratskim palačama. Bilo je to efektno rješenje za nekoga tko je očito volio izgovarati proste riječi u javnosti. No, njegova sklonost prostotama vidljiva je ne samo u glazbi, već i u svakodnevnom životu.

Bujica vulgarnih riječi


Mozarta tretiraju kao osobu sklonu opscenom humoru koji se u visoko stručnim krugovima naziva skatologija. No, ovdje ćemo se držati jednostavnijih riječ. Sklonost prostotama vidljiva je i iz njegovih brojh pisama, konkretno riječ je o trideset i devet pisama koja su poslana ne samo prijateljima već i članovima njegove uže i šire obitelji. U tim njegovim pismima ne stoje samo proste riječi već i iskreni osjećaji, ali začinjeni bujicom vulgarnih riječi.

Željezna lady: nije bio takav bezobraznik

Ljudi jednostavno ne mogu povezati Mozartove riječi s njegovom glazbom, osobito ukoliko ne govore njemački. Najbolji primjer toga je reakcija nekadašnje željezne lady, britanske premijerke Margaret Thatcher, koja je jednom prigodom posjetila predstavu o Mozartu. U njemu je Mozart prikazan kao prostak. Prema riječima redatelja Petra Halla bila je zgranuta te mu je rekla da ne može vjerovati da je bio takav bezobraznik. Redatelj se našao u nezgodnoj situadiji te joj je sutra poslao kopije njegovih pisama kako bi je uvjerio u povijesnu utemeljenost svog djela, no nije dobio povratan odgovor, osim onoga nakon predstave da je strašno pogriješio i na tome je ostalo.

Njemačka tolerancija?

Nevjerojatno je kako ljudi u sebi na osnovu nečije genijalnosti u pojedinim područjima djelovanja stvore idealiziranu sliku te osobe, i onda ne mogu prihvatiti da te osobe uz svoje vrline imaju više ili manje izražene mane. Etnolog i kulturni antropolog Alan Dundes smatra da je možda riječ o njemačkoj toleranciji na prostačenje te tu pojavu tretira kao specifičnu osobinu njemačke nacionalne kulture. Može se steći dojam da on na jedan način više ili manje argumentiran način pokušao izbjeći brisanje Mozarta, kao idealizirane osobe, u svojoj memorijiskoj slici. Međutim, kod njegova pojašnjenja problematično nije to što je on koristio proste riječ već u kojoj je mjeri to činio i na koji način.

Sigmun Freud i održiva dijagnoza

Poznati austrijski književnik Stefan Zweig smatrao je da je kod Mozarta riječ o određenoj psihopatologiji, pa je tako kopije nekih njegovih kanona poslao Sigmundu Freudu tražeći njegovo stručno mišljenje. On je naravno dao dijagnozu prema kojoj je Mozart patio od  koprolalije ili bolesne potrebe za izgovaranjem nepristojnih riječi, koja je česta kod nekih neuroza, ali i težih neruoloških bolesti. Neki su tu njegovu patološku upotrebu praljavih riječi povezali s Tourettovim sindromom, koji je opet vezan uz različite motoričke ili vokalne tikove, za što ne postoje nikakve potvrde u sačuvanoj ostavštini. Sve do sada navedeno ide u prilog točnosti Freudove dijagnoze jer kod te patološke pojave osoba takve riječi upućuje svima bliskim i ne tako bliskim ljudima. Ta pojava može imati i seksualnu konotaciju, ali i ne mora. Tipično obilježje je ovakvih osoba da žele privući pozornost javnosti često mijenjajući izgovor riječi, a što je upravo jedna od Mozartovih osobina. Kako on nije bio običan smrtnik već je imao široku publiku onda je svoju potrebu za izgovaranjem tih riječi mogao “odraditi” na jednoj višoj raznih stvarajući podij za njihovo opetovano izgovaranje, poigravajući se prostotama na raznim jezicima jer je tečno govorio više jezika (njemački, latinski, francuski i talijanski).

O Mozartovoj upotrebi prostih riječi napravljeno je više studija i one nerijetko pokazuju tendenciju da izbjegnu patopsihološko objašnjenje, što pokazuje da i znanstvenici nisu imuni na idealizaciju, koja im nekada ne dozvoljava objektivan odmak od stvarnosti. Vjerujemo da bi na sve ovo ovdje napisano Mozart jednostavno odgovorio uz smiješak: “Poljubite me u dupe!”.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari