“U piću međutim nisu umjereni. Kad bi im tko dao da piju koliko im se pije, mogao bi ih tim njihovim porokom lakše savladati negoli oružjem.” Tako opisuje povjesničar Publije Kornelije Tacit Germane u 1. stoljeću. Koliko im je važno bilo pivo pokazuje i germanska mitologija – najveći kotao za kuhanje piva posjeduju vrhovni bog Odin i vrhovna božica Freja (ili Frigga). Vjerovali su da oluja nastaje kad se Odin i Freja posvađaju oko toga čiji je kotao za kuhanje piva. Tako je nastala uzrečica Da braut sich was zusammen. U doslovnom bi prijevodu to značilo Kuha se nekakvo pivo. Ili današnjim jezikom – Nešto se kuha.
U nordijskoj (tzv. sjevernogermanskoj) mitologiji postoji priča o Egiru, bogu mirnog mora. Jednog dana Tor mu je naredio da za bogove skuha pivo. Egiru se nije dalo slušati Torove zapovijedi, pa je lagao da nema dovoljno velik kotao. Tor se sjetio diva Himira i od njega posudio kotao. Egir je ipak morao odraditi svoju zadaću, a da bi se osvetio Toru za ovo poniženje, napravio je tako gorko pivo da se nije moglo piti.
Dok su germanski bogovi pili pivo u Asgardu, a Germani na zemlji, pokojnici su također sa sobom nosili pivo na drugi svijet. U grobnim prilozima na području Njemačke pronađene su amfore s ostatcima piva. Neki primjerci potječu iz 8. st. pr. Kr. s područja današnje Njemačke. Kasnije su Germani shvatili da se njihovo omiljeno piće može dobro prodavati okolnim narodima pa je pivo u 1. st. poznat trgovački proizvod. Kod njemačkog grada Triera pronađen je kamen koji je pripadao Germanki Hosidi Materni. Takav kamen dokazuje da se Hosida bavila trgovinom piva na veliko. Koliko je poznato, ona je prva osoba u tom poslu. Pivski običaji starih Germana toliko su utjecali na okolne narode da su Finci (koji nisu germanskog porijekla) posvetili 400 stihova pivu u narodnom epu Kalewala, a samo 200 stihova postanku svijeta.
Kod starih Germana kuhanje piva bio je ženski posao. Stoga ne čudi da su štovali božicu piva – Freju, a ne boga piva. Kad bi pivo ispalo posebno dobro, domaćica bi pozvala susjede da dođu na cugu i čavrljanje. U novom vijeku pivo će u ovom običaju samo zamijeniti kava. Pečenje kruha i kuhanje piva u germanskim je domovima bilo vrlo čvrsto povezano. U bajkama (npr. Rumpelstilzchen) koje su zabilježila braća Grimm spominju se dan za pečenje kruha (Backtag) iza kojeg uvijek slijedi dan za kuhanje piva (Brautag). Ta dva, životno važna procesa, odvijala su se na istom ognjištu. Djevojke su često u miraz dobivale kotao za kuhanje piva. Taj se običaj u njemačkoj pokrajini Westfaliji održao do 18. stoljeća.
Kotao za kuhanje piva imao je veliku važnost u germanskoj kulturi. Izrađivao se na poseban način, imao je svoje posebno mjesto. Rimski geograf Strabon (63. pr. Kr. – 24. n. Kr.) izvještava s jednog od svojih putovanja germanskim zemljama da Germani općenito vole puno i često piti te da u jedan kotao za pivo stane 20 kanti vode, što bi značilo oko 500 litara. Najčešće se pilo pivo od zobi, a tek od 9. st. upotrebljavaju se pšenica i ječam. Sve do 16. stoljeća nije bilo neobično ni pivo od rogača. Često su se u pivo, osim hmelja, dodavalo razno bilje i bobice s kojima se eksperimentiralo ne samo zbog okusa nego i halucinogenog djelovanja.
S dolaskom kršćanstva kuhanje piva seli se u samostane. Stari spisi kažu da su se benediktinci posebno posvetili znanstvenom izučavanju piva. Navodno su redovnici samostana u Brabantu (Nizozemska) prvi put upotrijebili hmelj. Tako je nastala priča da je brabantski kralj Gambrinus izumio pivo. Danas se slavi kao zaštitnik pivara i ljubitelja piva.
Piše: Marsela Alić
