Pavao Pavličić ili zašto volimo čitati njegov fantastično neprilagođen svijet ?

Netko je svojevremeno sasvim točno procijenio da je pisati o Pavličiću nezahvalan zadatak. Ne samo da je teško već i gotovo nemoguće u jednom članku obuhvatiti sav njegov opus, koji se ujedno veže uz vrlo različite “kolosijeke”. O njemu možemo pisati i govoriti kao o književniku, znanstveniku, profesoru, scenaristu, ali se može nešto reći i o njegovom osobnom životu, barem u zadnjih nekoliko godina. Naime, Pavličić se relativno nedavno našao pod lupom javnosti jer je, kao “vječiti neženja”, ušao u bračne vode s gotovo jednako poznatom književnicom i znanstvenicom Julijanom Matanović. U svakom od navedenih područja, osim o privatnom, moglo bi se pisati zasebno, no ovdje ćemo se orijentirati uglavnom na njegovo književno stvaralaštvo osobito ono posvećeno Vukovaru, ali ćemo se dotaknuti i znanstvenog rada, kao i nakratko osobnog života. Ukoliko volite Pavličića, zavežite se i poletite s nama u njegov fantastično neprilagođeni svijet, u kojem mi uživamo već godinama, da ne kažemo i desetljećima.

Crtice iz životopisa

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru prije sedamdeset i sedam godina. U Zagrebu je završio studij komparativne književnosti i talijanskog jezika. Kod njega je sve išlo kao po špagi, pa se tako po završetku diplomskog studija zaposlio na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Godine predanog rada na Filozofskom fakultetu logično su dovele do  kontinuiranog napredovanja, a s tim i do mjesta redovitog profesora. Zbog svog uspješnog rada u području znanosti o književnosti, ali i hiperproduktivnosti koja ovdje gubi svoju često prateću negativnu konotaciju, unazad nekoliko godina stekao je i počasnu titulu profesora emeritusa. Kao kuriozitet valja napomenuti da je od kraja 20. st. i redoviti član HAZU-a. Jednom riječju Pavličić se može podičiti briljantnom karijerom.

Pavličićev Ivo Remetin kao neprilagođeni dinosaur

U književnom stvaralaštvu Pavličić se okušao u pisanju djela za djecu i mlade (npr. Trojica u Trnju), kao i u književnosti za odrasle. U oba slučaja podjednako je uspješan, s tim da je broj njegovih djela posvećen djeci i mladima znatno manji od broja djela namijenjenih odrasloj publici. Tematika Pavličićevih djela je vrlo raznolika, pa piše romane u fantastičnoj maniri, krimiće, kao i esejistiku te djela u kojima se miješaju različiti žanrovi, a kojih je u osnovi najviše. Posebno mjesto u njegovom književnom stvaralaštvu zauzimaju kriminalistički romani, od kojih se rijetko koji smješta isključivo u žanr kriminalistike (npr. Pjesma za rastanak, Plava ruža). Prvi kriminalistički roman objavio je 1980. godine (Press). Glavni lik u većem broju njegovih kriminalističkih romana je Ivo Remetin, novinar crne kronike. Kroz dugi vremenski period u kojem Pavličić piše o istim likovima, unosi u svoja djela i promjene kroz to vrijeme vidljive u obiteljskom i društvenom smislu. Ivo tako u vremenskom razdoblju nešto kraćem od 40-ak godina postaje od oca djed, i tvrdoglavo ne odustaje od pušenja, ali shvaća da je pušenje u zadnjim desetljećima postalo jedna sasvim drugačija realnost. Ipak, Pavličić ne mijenja obrazac na koji njegov lik Remetin funkcionira, tako on i dalje istražuje na stari avanturistički način, iako je takvo novinarstvo gotovo pa mrtvo. Velike promjene koje svijet globalno proživljava, a osobito mediji, ne utječu na njegovog Remetina, kao i Katića koji kao promatrači zapažaju da se svijet promijenio, ali dalje guraju na stari način, što je u stvarnom svijetu nemoguća misija. Znači njegovi likovi se donekle mijenjaju, ali znatno manje su fleksibilni nego bi to stvarni život zahtijevao. Neki mu to zamjeraju, a nama je užitak uči u njegova djela u kojima je novinarski posao bio daleko zanimljiviji od današnjeg i koji se sada često svodio na prenošenje tuđih vijesti zbog čega u svemu tome nedostaje dašak avanture, interakcija s drugim ljudima, kao i sama potraga za istinom za koju nikada ne znaš gdje će te odvesti.


Po čemu je fantastika fantastična?

Jedno od bitnih obilježja Pavličićeva književna stvaralaštva je poniranje u svijet fantastike. U tekstu Po čemu je fantastika fantastična? iznosi svoje viđenje fantastične književnosti, u kojem se fantastična nota uvijek daje u realnom okruženju, što stvara osjećaj kod čitatelja da se realnost u svakom trenutku može pretvoriti u fantastičnu zbilju. Ugodan je to osjećaj kada u mračnoj svakodnevici imaš dojam da se tvoj svijet u djeliću sekunde može promijeniti, ako već ne na puno bolje, barem tako možeš lako izaći iz dosadne monotonije. Jedno od takvih djela je Večernji akt. Roman je to u kojem se glavni lik Mihovil bavi savršenim falsificiranjem. To nije sama po sebi legalna djelatnost, ali je ovdje dovedena do fantastičnih razmjera, gdje zapravo  falsificiranje gubi granice. Na kraju Pavličić cijelu stvar dodatno začinjava time što dovodi u pitanje ne samo svoj glavni lik već i vlastito autorstvo romana, dižući problematiku lažiranja na još višu razinu. Upravo ovdje do izražaja dolazi krucijalno obilježje Pavličićevih romana, a to je da realnost kakva god bila može uvijek dobiti fantastičan smjer.

Sveti Gral i doza odgovornosti

Ponekada Pavličić svoje književno stvaralaštvo usko povezuje sa znanstvenom produkcijom. Odličan primjer jedne takve poveznice je roman Koraljna vrata, koji je pisao u trenutku dok se bavio Gundulićevim Osmanom. Glavni junak Koraljnih vrata je Krsto Brodnjak, filolog i profesor iz Zagreba koji pronalazi Gundulićeva Osmana s izgubljenim 14. i 15. pjevanjem. Pronalazak izgubljenih pjevanja predstavlja svojevrsni Sveti gral u hrvatskoj književnosti i sa sobom nosi veliku dozu odgovornosti jer donosi savršenstvo u nesavršeni svijet. Savršenstvo ima svoju cijenu je nema zdravlja bez bolesti i savršenstva bez nesavršenosti. Upravo su to pitanja koja Pavličić postavlja kroz svoje romane, a koja čitatelja nagone na razmišljanje izvan uobičajenih granica.

Najbolja ostvarenja vezana uz rodni Vukovar

Svoja djela često veže uz Zagreb, no kad piše o Vukovaru, tad ujedno najbolje piše jer tu u prvi plan stavlja autobiografska iskustva, u kojima onda do izražaja dolaze emocionalne reminiscencije više nego što je slučaj u drugim djelima. Upravo se uz Vukovar vežu njegovi najbolji romani, kao što su Šapudl, Diksilend, Dunav i neki drugi. Iz njih možemo iščitati kako je vukovarska svakodnevica izgledala u vrijeme Pavličićeva djetinjstva i mladosti.

Život i rad koji su izgubili granicu

Uz književno stvaralaštvo Pavličić paralelno kao znanstvenik piše brojna djela znanstvene tematike. Iako se bavio raznim temama povjesničari književnosti smatraju da je najveći doprinos dao baroknom književnom stvaralaštvu. Uz njegov znanstveni rad usko je vezan i nastavno-pedagoški rad na kojem su izrasle, sada već, srednje i mlade generacije studenata komparativne književnosti i kroatistike.

Pavličić ne samo da je jedan od najproduktivnijih pisaca već i jedan od najčitanijih, što pokazuju istraživanja koja se već godinama provode po hrvatskim knjižnicama. S obzirom na njegovu plodnu produkciju, obično se zanemaruje njegov doprinos filmu, ostvaren pisanjem kvalitetnih scenarija. Pavličić je dobitnik brojnih nagrada, od kojih je jedna od najvrjednijih ona Vladimira Nazora za životno djelo. Njegov se život i rad isprepliću, pri čemu je očito da u njega nema života bez posla i obrnuto. Čak je i njegova životna partnerica iz svijeta književnosti, pa uistinu njegov rad i život kao da gube granice; i ljubav i život i rad su nerazdvojivo povezani.

Djela su mu prevedena uglavnom na slavenske jezike. Uistinu je čudno da primjerice zapadan strana javnosti nije prepoznala vrijednost njegovih djela, no za to ima još uvijek vremena jer Pavličić nikada nije bio ukalupljen, i teško da će ikada biti klasičan umirovljenik.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari