Sage o neustrašivim ratnicima i krvnim osvetama koje traju generacijama, kamenje s runskim natpisima, bacanje runa, svetkovine koje prati ispijanje medovine – sve su to slike koje vežemo uz kulturu i vjeru Nordijaca. Njihov utjecaj seže duboko te su neki elementi opstali dugo nakon što je kršćanstvo istisnulo stara vjerovanja. Tako su u današnjim germanskim jezicima dani nazvani prema nordijskim božanstvima.
U prethodnom smo broju časopisa opisali svjetove, bogove i temeljne mitove drevnih Nordijaca. U ovome će broju stoga biti riječ o ljudskoj dimenziji tog bogatog mitološkog korpusa – sagama i njihovim junacima, ljudima koji su o njima učili i vjerovali u njih te nasljeđu nordijske mitologije koje je opstalo do danas.
Značajke nordijske mitologije
Nordijska mitologija bila je najsjeverniji izdanak pretkršćanske germanske mitologije koja se pak u dalekoj prošlosti razvila iz indoeuropske mitologije. Iako mnogo toga dijeli s mitologijama ostalih germanskih naroda, ono što nordijsku mitologiju čini posebnom jest činjenica da je svoj identitet uspjela očuvati i nakon pokrštavanja Skandinavije, sporoga procesa koji je tekao od 8. do 12. stoljeća.
Važno obilježje nordijske mitologije njezina je nerazdvojivost od skandinavske, posebno islandske književnosti. Nordijski su narodi (Norvežani, Islanđani, Šveđani i Danci) u prošlosti bili vrlo bliski u kulturnom i jezičnom smislu, tako da ih drugi narodi većinom nisu ni razlikovali. Zbog te značajke možemo govoriti o postojanju zajedničkog staronordijskog korpusa tekstova. Iako postoje materijalni ostatci poput runskih natpisa koji pružaju ograničeni uvid u svijet staronordijske vjere, većina znanja o nordijskoj mitologiji rekonstruirana je prema književnim djelima nastalim u 13. stoljeću na Islandu, koja su pak nastala prema usmeno prenošenim djelima koja su stvarana od 9. stoljeća nadalje. Ono što obično nazivamo staronordijskom književnošću stvarano je sve do 15. stoljeća. Ta se djela općenito smatraju nekima od najvrednijih primjeraka srednjovjekovne europske književnosti.
Utjecaj kršćanstva
Najvažnija promjena koja je zahvatila Nordijce u spomenutom razdoblju bilo je prihvaćanje kršćanstva kao dominantne religije, najprije u Danskoj (sredinom 10. st.), zatim na Islandu (o. 1000.) pa Norveškoj (o. 1030.) i konačno u Švedskoj (o. 1100.). Jedino na Islandu odluku o prelasku na kršćanstvo nije donio kralj već Althing, staroislandski sabor. Proces pokrštavanja tekao je polagano i često je rezultirao krvavim sukobima između pristaša dviju religija. Trebalo je još više vremena da se crkvene hijerarhije ukorijene u tim zemljama, što je rezultiralo time da su dugo supostojali elementi kršćanske i staronordijske religije.
To se supostojanje odrazilo na izvore o nordijskim mitovima i legendama koje su sačuvane do danas. Sve njih su, naime, zapisali autori kršćanske vjere, što je naravno utjecalo na njihovo poimanje mitskog svijeta svojih poganskih predaka. Svi nordijski, a ponajprije islandski pisci bili su posebno revni u čuvanju sjećanja na svoju kulturu, iako su je nužno reinterpretirali u skladu s vlastitim vjerovanjima i mišljenjima. Najvažniji od tih pisaca bio je Snorri Sturluson koji je oko 1222. napisao Mlađu Eddu, priručnik o tradicionalnom islandskom pjesništvu i danas jedan od najvažnijih pregleda nordijske mitologije. Sačuvana je i Starija Edda nepoznatog autora, kompilacija mitskih i junačkih pjesama nastalih između 800. i 1100. uključujući Voluspu, pregled nordijske mitologije od stvaranja svijeta do posljednje bitke poznate kao Ragnarok. Ostali pisani izvori o nordijskoj mitologiji uključuju razne pjesme koje upućuju na mitske događaje ili likove te sage.
Sage
Riječ saga na staronordijskome najvjerojatnije znači ono što je ispričano, a odnosi se na nordijsku inačicu epa. Većina saga zapisana je tijekom 13. i 14. st. na Islandu, a radnja se odigrava u razdoblju od 930. do 1030., poznatom kao doba saga. Tematika im je uvijek bila biografska, tj. opisivale su život neke osobe ili obitelji. Zajedničko im je da su, za razliku od mitova opisanih u prošlom broju ovoga časopisa, njihovi glavni likovi bili ljudi, a ne bogovi ili druga nadnaravna bića. Obilježje saga je i da su nastale na temelju starijih usmenih tradicija, a valja napomenuti da su oni koji su ih zapisali u njih ponekad uvrstili i vlastite dopune ili izmjene. Sage se dijele na:
Sage o kraljevima opisuju živote najstarijih skandinavskih kraljeva te predstavljaju vrlo vrijedan izvor za rekonstruiranje genealogija staronordijskih vladara. Jedna od najpoznatijih je Heimskringla, skup životopisa norveških kraljeva od legendarne dinastije Ynglinga do smrti pretendenta Eysteina Meyle 1177. godine. Zapisao ju je veliki islandski pisac Snorri Sturluson.
Islandske sage bave se životima skandinavskih velikaških obitelji koje su se doselile na Island u 10. i 11. stoljeću. Smatraju se najvrednijim djelima staronordijske književnosti. Jedna poznata saga iz ove skupine je Saga o spaljenom Njalu, a središnji je događaj krvna osveta između dviju velikaških obitelji koja završava izgaranjem glavnog junaka u podmetnutom požaru. Druga poznata saga iz ove skupine jest ona o Egilu Skallagrimssonu, kojega će čitatelji prošloga broja našeg časopisa prepoznati kao zakletog neprijatelja kraljice Gunnhild.
Viteške sage su prijevodi i prilagodbe francuskih chansons de geste (hrv. pjesme o junačkim djelima), spjevova o povijesnim događajima, legendarnim junacima i njihovim djelima. Kasnije su sage ove vrste napisane i na temu lokalnih junaka i događaja. Iako ih se danas smatra književno manje vrijednima od drugih vrsta saga, bile su vrlo popularne tijekom srednjega vijeka.
Suvremene sage opisuju povijesne događaje koji su se odigrali tijekom života njihovih autora (12. i 13. st.). Jedna podvrsta su sage koje opisuju živote biskupa. Najpoznatija od suvremenih saga jest Saga o Sturlunzima, kompilacija priča o moćnoj plemićkoj obitelji s Islanda. Ona je najvažniji izvor za povijest Islanda od dolaska lokalnog vladara Geirmunda Heljarskinna koji se u 8. st. doselio na Island bježeći od moćnoga norveškoga kralja Haralda Lijepokosog, do 1264. kada je na Islandu zakonogovornik(najviša politička funkcija) bio Sturla Thordarson, nećak Snorrija Sturlusona.
Legendarne sage opisuju junake i događaje iz drevne prošlosti (prije naseljavanja Islanda), spajajući ih s elementima mitova i legendi. Iako se danas smatra da je većina u njima opisanih događaja fiktivna, one ostaju vrlo važan izvor nordijske mitologije općenito, kao i kulture u sklopu koje su nastale.
Völsunga saga – legenda o junaku Sigurdu
Najznačajnija i najpoznatija legendarna saga je Völsunga saga, epska priča o junaku Sigurdu. Nastala je krajem 13. stoljeća iz pera nepoznatog autora. Glavni motivi Völsunga sage su moć i osjećaji. U djelu se istražuju posljedice imanja i neimanja moći, posljedice osjećaja ljubavi, bijesa, straha i zavisti te važnost odanosti i osvete.
Saga prati mnogo generacija obitelji Völsung, počevši sa Sigijem, polubožanskim sinom Odina. Sigi iz ljubomore ubije nečijeg roba, zbog čega je prognan iz domovine (nije jasno o kojoj se zemlji radi). Sigi tada postane viking i luta morima sve dok ne osnuje kraljevstvo. Na kraju ga ubiju njegovi neprijatelji.
Svi nasljednici Sigija, muški i ženski, imali su nadljudsku snagu, hrabrost i snagu volje. Unatoč tome, njihovi su životi bili protkani nesrećama, krvoprolićem i tragičnim smrtima. Nijedan član dinastije ne umre prirodnom smrću, a rijetko koji časno pogine na bojnome polju – većina padne od izdaje, a neki čak izvrše samoubojstvo. Mnogi poginu od ruku obitelji Hundinga, njihovih zakletih neprijatelja.
Sigijev sin Rerir otac je Völsunga prema kojem je dinastija dobila ime. Rerir se osvetio ubojicama svojega oca i postao mudar i moćan vladar. Međutim, pokazalo se da njegova supruga ne može roditi dijete. Očajni Sigi okrenuo se bogovima za pomoć, a oni su mu putem jedne vrane podarili zlatnu jabuku. Nakon što je pojela jabuku, Sigijeva je supruga konačno zatrudnjela, ali je u tom stanju ostala šest godina, sve dok nije naredila da se dijete porodi carskim rezom. Takav je porod ubije, a dijete je bilo još snažnije od oca koji se u međuvremenu razbolio i umro.
Tako svaka generacija iznjedri sina koji je jači od svojih prethodnika, što na kraju kulminira rođenjem Sigurda, prapraunuka Sigija. Sigurd najprije na bojištu zada odlučujući poraz Hundinzima, a zatim uz pomoć prerušenog Odina ubije strašnog zmaja Fafnira i time dosegne vrhunac junaštva stekavši slavu veću od bilo kojeg čovjeka prije ili poslije njega, kao i zmajevo golemo bogatstvo. No, i njega zatekne obiteljsko prokletstvo – dvorska ga intriga uvuče u ljubavni trokut s dvije lijepe i ponosite žene. Njegova prva ljubav je valkira Brynhild, ali se na kraju oženi princezom Gudrun zahvaljujući napitku koju mu podmetne Grimhild, glava Gudrunine obitelji, te mu tako privremeno pomuti sjećanje. Na kraju Sigurda ubiju Gudrunina braća. Sigurda još nadživi njegova kći Svanhild, ali nju nepravedno ubije gotski kralj Jörmunrek, čime je loza Völsunga ugašena.
Völsunga saga je iznimno utjecajno djelo svjetske književnosti. Na temelju te sage nastao je Wagnerov Ep o Niebelunzima, Ibsenovi Ratnici na Helgolandu, Tolkienova Legenda o Sigurdu i Gudrun itd.
Ostatak članka pročitajte u 9. broju časopisa History.info
Piše: Boris Blažina
