Nordijci (Vikinzi) imali su vrlo neobičan pogrebni običaj koji bi mogao biti jedinstven u Europi. Od brončanog doba do 11. stoljeća Nordijci bi katkad srušili kuću i zapalili njene ostatke, a zatim na temeljima podigli grobni humak (ili više njih). Stručnjaci smatraju da ovakvi obredi nisu nužno bili povezani sa nečijom smrću jer u humcima nisu uvijek pronađeni ljudski ostatci. Moguće je, dakle, da su obredi bili i simboličan način pokapanja neke kuće.
Nordijske kuće bile su izduženog oblika te su u pravilu bile prilično prljave i bučne. U većini je živjela više od jedne obitelji te njihova stoka. Stoka i zalihe žita pohranjene su na kraju zgrade. U kućama su palili vatru, ali nisu imali dimnjake, što ih je činilo vrlo zagušljivima. Zidovi su bili izrađeni od drvenih greda između kojih se nalazio pleter omazan blatom. Veličina kuće bila je pokazatelj imovinskog statusa i društvenog ugleda žitelja.
Zašto bi onda netko želio pokopati takvu kuću? Antropološka istraživanja otkrila su da neki afrički narodi i danas vjeruju da je kuća poput živog bića tj. da ima ciklus rađanja, življenja i umiranja. Prilikom gradnje kuće izvode rituale slične onom za obilježavanje nečijeg rođenja, početka adolescencije i početka odrasle dobi. Kada je kuća dovršena, oni ju simbolično ubiju i time postaje nastanjiva za ljude. Mnoge kulture vjeruju u metaforičnu vezu između čovjeka i njegove kuće. Stoga je moguće da su i stari Nordijci imali slično vjerovanje. Njihov jezik mogao bi biti pokazatelj takvih vjerovanja. Na primjer, njihova riječ za zabat izvedena je iz riječi glava, a riječ za prozor iz riječi vjetar i oko.
Piše: Boris Blažina
