Svi vole čokoladu, ili barem većina. U današnjem svijetu, više stoljeća nakon početka konzumacije kakaovca, i dalje vlada pomama za čokoladom. Vrijednost svjetske prodaje procjenjuje se na više od 100 milijardi dolara i svake godine raste. Obično je smatramo lako dostupnom poslasticom, barem od 20. stoljeća nadalje. No, ta konstatacija nije najtočnija – široko je dostupna samo u razvijenim zemljama, no u onim najnerazvijenijim situacija je potpuno drugačija, dapače poražavajuća. Tragikomično je da radnici koji sudjeluju u njenom dolasku na svjetska tržišta nisu nikada probali čokoladu.
Dabogda imao kakaovca u džepu
Kakaovac je povrtnica koja se na području Srednje i Južne Amerike počela konzumirati još u drugom tisućljeću prije Krista. Prvi su ga uzgajali drevni indijski narodi Srednje i Južne Amerike. Zahvaljujući prikazima na zidovima vjerskih hramova, možemo vidjeti kako se čokolada proizvodila i konzumirala. Kakao nekadašnjih naroda nije nimalo nalikovao na današnji – bio je izuzetno gust i začinjen brojnim dodacima, koji nisu uključivali zaslađivače. Bio je to drugi okusni svemir od današnjeg, ali dostupan svim društvenim slojevima, koji su kakao konzumirali u posebnim prigodama, poput vjerskih svečanosti. Ta je gusta smjesta bila nadopunjena kukuruzom, mljevenim chilli papričicama, vanilijom, sjemenkama i drugim dodacima. Zbog gorko-ljute arome napitka nazivali su ga xocóatl, što u prijevodu znači gorka voda. Kakao je u izvornoj varijanti bio taman, gorak i začinjen.
Europskim osvajačima kakaovac je bio privlačan zbog svoje profitabilnosti – njegova zrna koristila su se kao sredstvo plaćanja, pa je kakaovac u džepu bio isto što i lova u džepu. Želite li nekome sreću, nećete pogriješiti ako mu kažete: “Dabogda imao kakaovac u džepu!” Nažalost, razvijeni svijet ovaj je odnos okrenuo u svoju korist, pa strogo gledano ova poslovica nije primjenjiva, barem ne na one koji posjeduje sirovinu – novac zarađuju oni koji je prerađuju i plasiraju na tržište.
Erotika ukomponirana u čari čokolade
Popularnost kakaovca tijekom vremena je u Europi rasla ‘nebu pod oblake’. Na Stari kontinent je čokolada stigla u 16. stoljeću, konkretno u Španjolsku, ali u izvornom obliku nije plijenila pozornost cijelo to stoljeće. Tek kad je začinjena po europskom ukusu, počela je eksplozija popularnosti. Europljani nisu voljeli ni njenu gorčinu, a niti ljutinu, jer na takve okuse nisu navikli, no kad su ti okusi uspješno maskirani dodavanjem šećera i cimeta, čokolada postaje poželjan proizvod. U takvom izmijenjenom obliku, u 17. stoljeću počinje kolati Europom, a pretpostavlja se da su za njezino širenje dobrim dijelom zaslužni imućni pripadnici klera. Čokolada je tako postala omiljena na francuskom dvoru, pa je Luj XIV. odlučio pokrenuti njezinu proizvodnju. Marija Antoaneta, žena kasnijega francuskog kralja Luja XVI., bila je prava ljubiteljica čokolade. Nakon prihvaćanja od strane francuskih sladokusaca, konzumacija i proizvodnja čokolade “prelila” se i na englesko susjedstvo i tamošnje stanovnike dubljeg džepa. Uskoro je elita povezala uživanje čokolade s erotskim užicima, čemu je svoj nemali doprinos dao i Giacomo Casanova, koji je zavodio žene uz čokoladu i šampanjac. Među obožavatelje čokolada ubraja se i Napoleon. Priča se kako je tražio da mu vino i čokolada uvijek budu dostupni, čak i u vrijeme bitke.
Kondenzirano mlijeko dolio Švicarac
Nakon naglog rasta popularnosti na europskom kontinentu, početkom 18. st. čokolada se kao “novi” proizvod vraća na kontinent s kojega je potekla. U njenom daljnjem razvoju ključna je bila obitelj Casparusa van Houtena i njegova sina Johannesa, koji su 1828. izumili stroj za prešanje zrna kakaovca. Usitnjavanjem kakaovca stvorena je podloga za promjenu oblika čokolade do koje će uskoro doći. Kakaovac u prahu ne samo da je olakšao pripremu čokoladnih napitaka, već je omogućio lakše stvaranje čokolade tvrde koegzistencije. Ako je vjerovati Englezima, prvu je čokoladnu pločicu proizvela britanska obiteljj Fry 1847. Do druge polovice 19. stoljeća, čokolada je bila isključivo tamna, no tada je patentirana mliječna čokolada. Za patentiranje ove danas najpopularnije čokolade je zaslužan – a tko drugi nego jedan Švicarac. Danile Peter u nju je ‘ulio’ kondenzirano mlijeko. U 20. stoljeću čokolada postaje dostupna širokim slojevima razvijenih zemalja, a od 30-ih godina počinju je konzumirati i djeca.
Ispod granice svjetskog siromaštva
Povijest i sadašnjost prerade kakaovca sve je samo ne slatka. Danas se kakaovac najviše uzgaja u Africi, unatoč amazonskim korijenima. Ponajveći suvremeni uzgajivači kakaovca u zapadnoj Africi su Obala Bjelokosti i Gana, koje zajedno osiguravaju šezdeset posto kakaovca na svjetskom tržištu. Nažalost, čak i danas se na ovim plantažama koriste robovi, kao i dječji rad. Računa se da je oko dva milijuna djece uključeno u preradu kakaovca. Trenutačno se na svjetskom tržištu kakaovca zbivaju velike promjene – najveći svjetski izvoznici su očito došli pameti pa su odlučili povećati cijenu kakaovca. Kako bi to postigli, radi se na osnivanju stabilnog udruženja koje će regulirati ravnopravnije cijene sirovina kakaovca na svjetskom tržištu. Prema svemu sudeći, zrno kakaovca bi trebalo poskupjeti za petnaest posto. Radnici koji ga uzgajaju zarađuju oko dolar dnevno, pa i manje, dok je granica svjetskog siromaštva proglašena za one koji zarađuju oko dva dolara dnevno. Višak ponude kakaovca je u zadnjih nekoliko desetljeća smanjio cijenu sirovina, zbog čega je doveden u pitanje daljnji opstanak plantaža kakaovca jer se velik broj uzgajivača okrenuo drugim profitabilnijim kulturama, poput palmina ulja.
“Vuk sit i ovce na broju”
Ostaje otvorenim pitanje koliko će od ovoga stvarno profitirati radnici na farmama. Dakako, ovakve promjene u svjetskoj politici ne treba tražiti u humanosti, već problemu nestanka sirovina i rastu cijena, što je neminovna posljedica takvog procesa, a onda i uzročno-posljedičnom smanjenju potrošača. Stvar je više nego matematički jednostavna: ako izvori nedostaju, cijene će rasti, a broj potrošaća će se smanjiti što bi Europu i druge zemlje koje od toga ostvaruju najveći profit ostavilo bez dobrog dijela profita na svjetskoj razini. Ovo je manevar koji bi u budućnosti trebao osigurati opstanak ovog unosnog tržišta po principu “vuk sit i ovce na broju”.
Sedmi srpanj je svjetski dan čokolade, kojim se obilježava dolazak kakaovca u Europu, iako u osnovi nije najsigurnija ni točna godina, a kamoli točan datum dolaska kakaovca u Europu. Kad budete ponovno jeli čokoladu, barem 7. srpnja, sjetite se i druge strane njene povijesti, ali i sadašnjosti, koja je sve samo ne slatka.
Piše: Sonja Kirchhoffer
