Mirisi božićnih slastica i kuhanog vina, okićeni štandovi s prigodnim sitnicama, osvijetljen grad, glazba, smijeh i gužva. Sve to mami stanovnike mnogih gradova na adventske sajmove, koji su postali omiljena okupljališta mladih i starih.
Adventski sajmovi postoje oko 600 godina i u početku nisu služili za zabavu i razonodu građana poslije posla. Njihova je svrha bila veoma pragmatična – na početku zime mještani su trebali nabaviti dovoljno hrane i stvari da bi izdržali teško razdoblje koje slijedi.
Najstariji takav sajam zabilježen je u Beču već 1296. godine. Ni tada trgovci nisu smjeli proizvoljno prodavati svoje rukotvorine i namirnice, već su morali dobiti dozvolu. Austrijski vojvoda Albrecht I. dodijelio je bečkim obrtnicima privilegij za održavanje Prosinačkog sajma kako bi se stanovnici Beča i okolice namirili za zimu. Tijekom sljedećih stoljeća sajam se povećavao i razvio u današnji adventski sajam kod Vijećnice (Rathausplatz), kojeg posjećuju milijuni turista. Zimski sajmovi pojavljivali su se najprije na njemačkog govornom području.
Na štandovima su obrtnici nudili svoje proizvode. Bile su to pletene košare, bačve i drugi predmeti za kućanstvo te igračke. Od hrane prolaznici su mogli kupiti kolačiće, pečene kestene, bademe i orahe, medenjake i pečene krumpire te marcipan. Vremenom su se zimski sajmovi pretvorili adventske. Danas je najveći i najpoznatiji sajam u predbožićno vrijeme onaj u Nürnbergu i smatra se jednim od najstarijih u Njemačkoj. Već je u prvoj polovici 18. stoljeća na njemu sudjelovalo 140 izlagača. U 17. stoljeću iz Italije su stigle jaslice, a zatim su se počele pojavljivati i žive jaslice uz uprizorenja biblijskih priča.
Najkasnije u 17. stoljeću jedan će se običaj s adventskih sajmova preseliti u domove i tako će nastati vjerojatno najomiljeniji božićni običaj – kićenje božićnog drvca.
Piše: Marsela Alić
