Jedna od najfascinantnijih i ujedno najstarijih prapovijesnih kultura u Europi je kultura Lepenskog Vira, koja i danas zaokuplja pozornost javnosti svojim naseljima i nastambama, kao i skulpturama.
Protoneolitičko naselje
Ova se kultura grubo datira u razdoblje između 7000 i 5300 godina prije Krista, a pripada razdoblju protoneolitika. Prema nekim novim tvrdnjama početak ove kulture se pomiče na 8500 godina pr. Krista. Prvo naselje ove kulture, Lepenski Vir otkriveno je tijekom priprema za gradnju hidroelektrane Đerdap u drugoj polovici 60-ih godina 20. stoljeća. Ovo naselje i kulturu istražio je poznati arheolog Dragoslav Srejović. Vjerojatno tretiranje ove kulture kao protoneolitičke u široj javnosti izaziva nejasnoće, no razlika između ovih razdoblja u osnovi nije komplicirana i bazira se na činjenici da su protoneolitička naselja ona koja nemaju sva svojstva neolitika.
Naselja usmjerena na rijeku
Ova je kultura Lepenskog Vira vezana je uz srpsko-rumunjski prostor, a može se pratiti u nizu naselja koja su se smjetila uzvodno i nizvodno uz Dunav. Naselja ove kulture bila su stacionirana na mjestima zaštićenim od dizanja vodostaja i udara vjetra. Nositelji kulture Lepenskog Vira bavili su se primarno ribolovom, a onda i lovom. Upravo zbog ribarstva naselja ove kulture se stacioniraju uz rijeku. Vjerojatno ćete čuti da je riječ o kulturi koja je iznjedrila prvi europski grad, no iako je riječ o fascinatnoj kulturi, ovdje još ne možemo govoriti o razvoju tako naprednog društva. Proučavanje naselja ove kulture je pokazalo da u njima kroz vrijeme dolazi do postupnog, ali znatnog povećanja broja stanovnika.
Zanimljiva naselja i nastambe
Pripadnici ove kulture nisu imali potrebe za stalnim i dalekim migracijama jer je život uz Dunav omogućavao stalni izvor hrane. Ipak su uz stalna naselja ovdje postojala i sezonska. U osnovi stalna naselja se nikada nisu napuštala u potpunosti i u njima su ostajali žene, djeca i starci dok je odrasla muška populacija migrirala u sezonska naselja kako bi dopunila zalihe hrane. Kultura Lepenskog Vira karakterizirana je najvećim dijelom malim i dobro organiziranim naseljima. Ona su bila polukružna sa središnjim otvorenim prostorom koji je služio kao mjesto okupljanja.
Nastambe su bili trapezoidne forme, i obično su se smještale unutar udubljenja u zemlji te su bile različite veličine, od 5 do 30 metara kvadratnih. Ove zanimljive nastambe su bile prekrivene drvenom konstrukcijom i kožom. U njima su se nalazila ognjišta, kao i kućna svetišta. I dok su stalna naselja bila bolje i čvršće konstrukcije sezonska su znatno lošije građe, pa su nastambe u njima nalikovale najvećim dijelom na minijaturne kolibe.
Mit o postanku svijeta i “ljudi-ribe”
Ova je kultura zanimljiva ne samo svojom stambenom arhitekturom već i sakralnim gradnjama. U kućama su postojala dva dijela, stambeni i sakralni dio. Sakralni se dio sastojao od raznih dijelova poput žrtvenika i skulptura, koji su bili tako posloženi da su tvorili stilizirani ljudski lik. S obzirom na veliku zastupljenost ribljih figura smatra se da su one aludirale na kulturološki mit o postanku svijeta, a u kojem je rijeka imala ključnu ulogu. Prema rekonstrukciji mita vjeruje se da su pripadnici ove kulture vjerovali da je svijet nastao iz jajeta. Njihove ribolike skulpture su bile groteskne i u sebi su sjedinjavale dvojne karakteristike “ljudi-riba”. Ova neobična svetišta su bila pozicionirana više u stražnjim dijelovima doma, dok su ognjišta i uopće prostori za život bili u prednjem dijelu. Ovakvu dvojnost prostora nalazimo i razvijenim neolitičkim naseljima poput Jerihona. Vjeruje se da su veće nastambe u naseljima pripadale šamanima koji su tako imali više prostora za kultne aktivnosti.
Iako je područje uz Dunav obilovalo glinom nositelji ove kulture nisu poznavali keramiku. U ostacima naselja kulture Lepenskog Vira pronađene su ribarske mreže koje su se počele koristiti još u meolitiku, kao i brojni ostaci oruđa izrađenog od kamena, kosti, a nađene su i zagonetne pločice sa znakovima za koje neki smatraju da predstavljaju neku vrstu pisma. Pripadnici ove kulture izrađivali su i bogat nakit, najčešće od ribljih školjki, pa je on u sebi vjerojatno nosio i kultnu simboliku.
Najstariji zabilježeni primjer kremacije na Balkanu
U ovoj kulturi posebno su zanimljivi raznoliki ukopi. Prevladavala je inhumacija u sklopu koje se pokojnik sahranjivao u različitim položajima i varijantama, najčešće na leđima u plitkoj jami, ali se primjenjivala i incineracija, a što se danas smatra najstarijim zabilježenim kremiranjem na Balkanu. Pokojnici se u razvijenoj fazi ove kulture uglavnom sahranjuju izvan naselja i nastambi, dok se samo starci i djeca ponekada sahranjuju u središtu naselja ili u sklopu samih kuća. Postoje i pokazatelji sekundarnih ukopa, u sklopu kojih su se pojedini dijelovi pokojnika držali u nastambama. Tako su primjerice ženske mandibule nalažene ispod ognjišta, a što je očito pokazatelj povezanosti s paleolitičkim tradicijama. Složenost pogrebnih ritula, ali i sama veličina nastambi pokazuje da u ovim naseljima dolazi, čini se, do društvene diferencijacije, u kojoj očito neki pojedinci uživaju povlastice i nakon smrti. Moguće da su upravo stariji pripadnici zajednice pokapani u naselju zbog svojih posebnih znanja, a onda i svog većeg značenja dok se tamošnji ukopi djece možda mogu tretirati kao neka vrsta garancije opstanka.
Nestanak ove kulture
Kraj ove kulture kao i drugih kultura obično se detektira kroz dekadenciju naselja i nastambi. Evidentno je da nositelji kulture Lepenskog Vira nestaju, a da ih zamjenjuju pripadnici starčevačke kulture. Pred kraj ove dugotrajne kulture dolazi do prvih uspjeha u uzgoju žitarica i životinja, no u tom periodu nije došlo do totalne promjene u gospodarstvu. Moguće je da upravo “novo vrijeme” i novi gospodarsko-društveni odnosi dovode do urušavanja unutar same zajednica, a s kojim nestaje ova čudesna kultura.
Piše: Sonja Kirchhoffer
