Svi smo čuli za slavnu aleksandrijsku knjižnicu, kao i za njezinu tragičnu sudbinu prema kojoj je nestala u požaru. Ispostavilo se, da se istina iskrivila putem dugim par tisuća godina. No da budemo pošteni prema znanstvenicima i učiteljima nisu nas namjerno krivo učili već jednostavno su raspoloživi podaci protumačeni na krivi način, koji se potom prenosio s jedne na drugu generaciju. Nova promišljanja i otkrića to opovrgavaju i daju jednu sasvim drugačiju sliku njezine sudbine.
Nemamo pojma kako je izgledala
Knjižnica u Aleksandriji je u našim umovima pohranjena kao raskošna riznica znanja onog vremena. No to je u osnovi to. Iako možemo za njezin opis koristiti pridjeve poput veličanstvena, luksuzna nemamo blagog pojma kako je izgledala, tek možemo nagađati u skladu s dosezima ondašnje arhitekture kako je mogla izgledati. Jasno je tek da je bila riznica znanja i okupljalište učenih ljudi. Jedno je vrijeme ovdje živjelo više od stotinu znanstvenika koji su bili zaposleni, kažu, na puno radno vrijeme te su primali plaću koju je osiguravala država. Ovdje su, navodi se tako, postojali brojni prostori različite namjene poput predavaonica i učionica, istraživačkih laboratorija, astronomskog opservatorija i drugih prostorija.
Broj knjiga nije siguran i dapače je ‘prenapuhan’
Čuli ste vjerojatno da je tu bilo pohranjeno na milijune knjiga što nije istina. Kao prvo pisana riječ nije bila tako raširena kao danas, i obrazovanje je bilo usko dostupno. Jedan od najstarijih poznatih tekstova o knjižnici datira se otprilike u 2. st. pr. Kr., a spominje čelnu osobu ove knjižnice koja kaže da je prikupljena golema količina novca kako bi se nabavile sve knjige ovog svijeta. No tu se navodi i konkretna brojka od 200 000 već prikupljenih knjiga te se kazuje da je u planu da se ta brojka poveća na onu od pola milijuna. Izvori različito navode broj ovih knjiga i on se uglavnom kreće od 40 000 do 700 000. Broj knjiga je bio promjenjiv i zasigurno nije dosegao nikada brojku od milijun knjiga. To znači da je broj rukopisa u ovoj palači znanja kroz tisućljeća se “napuhao poput balona” i sada se polagano “ispuhuje”. Za razliku od brojnih privatnih knjižnica koje su postojale u palačama bogatih ova je bila otvorena svakom intelektualcu.
Što su željeli Ptolomejevići postići ovom institucijom?
Zastanemo li pred onime što o ovoj knjižnici znamo bit će nam više nego jasno da je naše znanje skromno. Izvori spominju muzej i knjižnicu i osnovi nije ni tu jasno je li knjižnica bila dio muzeja ili je pak riječ o odvojenim objektima i tu se mišljenja, također, razilaze. Aleksandriju je osnovao Aleksandar Veliki, najvjerojatnije na mjestu gdje je već postojalo ranije naselje te ga je samo preimenovao svojim imenom i postavio temelje njegovoj kasnijoj slavi. Nakon Aleksandrove smrti grad će proslaviti jedan od njegovih generala Ptolomej I. Soter koji je u Egiptu utemeljio dinastiju Ptolomejevića. Ova je knjižnica nastala za vladavine Ptolomejevića početkom 3. stoljeća pr. Kr. Cilj je bio osnutkom ove palače znanja pretvoriti Aleksandriju u centar učenog svijeta odnosno mjesto gdje će biti skupljena sva ondašnja znanja.
Je li Cezar uništio knjižnicu?
Prema onome što je poznato knjižnica se nalazila u kraljevskoj četvrti nazvanoj Bruhija, no njezini tragovi nisu do sada pronađeni. Među povijesnim izvorima koji je spominju je i Plutarh, a prema kojem se njezino uništenje dovodi u vezu s Cezarom. Cezar je opsjedao grad 47. pr. Kr. i navodno je tijekom te opsade nenamjerno uništio i ovu instituciju. Za to nema sigurnih dokaza i čini se da je Cezar prije napadom na luku uništio knjige u lučkim skladištima koje su tu možda čekale transport prema drugim zemljama, kao i one koje su trebale tek doći u knjižnicu.
Druga knjižnica u gradu
Još za vrijeme Ptolomejevića u gradu je nastala i druga knjižica, i to u hramu Serapisa, koja je prozvana knjižnicom – kćeri. Opis ove knjižnice s kraja 4. stoljeća govori da je bila impresivna, ali da je bila jako mala u odnosu na matičnu knjižnicu.
Vjerski progoni
Vrlo je vjerojatno da je druga knjižnica -kći stradala i tijekom vjerskih progona koji su započeli 391. s carem Teodozijem, a koji je izdao dekret kojim zabranjuje poganske prakse što je pogodilo ovo knjižnicu unutar “poganskog” hrama. Područje Aleksandrije je bilo poprište burnih događaja koji su morali izvršiti utjecaj na sam objekt, njegove zaposlenike, kao i tamošnju građu.
Posljednje povijesne reference vezane su uz navodno uništenje knjižnice za arapskog osvajanja Egipta pod vodstvom kalifa Omara 642. godine. Kalif je prema pisanoj građi, koja je potekla iz znatno kasnijeg vremena, naredio da se knjige iskoriste za zagrijavanje javnih kupelji i navodno su se one njima grijale punih šest mjeseci.
Postupna degradacija
Urušavanje ove institucije je bilo kako se danas smatra postupno te je i imalo je više veze s proračunskim rezovima nego s uništenjima, kako piše povjesničarka knjižnice Heather Phillips. Istina je da je knjižica imala dug period uzleta i dug period propasti. Ona nije uništena u jednom spektakularnom požaru. Čitav je postupak bio znatno postupniji. Talijanski povjesničar starovjekovne povijesti Luciano Canfora je pronašao svitke koje su ostavili nekadašnji zaposlenici knjižnice, a prema kojima su za njezinu propast odgovorne loše gospodarske prilike. U pitanju je klasičan nedostatak novca i posljedično rezanje onoga što nije nužno, a tu su uvijek prve na udaru znanost i kultura. Pretpostavlja se da je dobar dio knjiga propao s knjižnicom dok je jedan dio vjerojatno spašen i proslijeđen u druge privatne i javne knjižnice.
Istina je dakle puno manje dramatična, ali ne i manje ružna. Ova je knjižnica kako kažu “umrla s tisućama malih posjekotina”. Danas je u gradu sagrađena nova knjižnica nazvana istim imenom Aleksandrijska knjižnica, koja će nadamo se imati puno svjetliju budućnost od svoje prethodnice.
Piše: Sonja Kirchhoffer
