Dana živimo u svijetu koji je velikim dijelom urbaniziran, pa ne razmišljamo o počecima tog procesa i gradove uzimamo “zdravo za gotovo”. Najčešće dobro pozicionirani gradovi preživljavaju stoljećima, pa i tisućljećima nakon svog osnutka, a u tom dugom procesu zamagljuju se njihovi počeci. U ovom tekstu ćemo nastojati otkriti kako je izgledao formalan osnutak grada u rimsko vrijeme. Ako vas zanima ova tematika pridružite nam se na putovanju nekoliko tisuća godina u prošlost. “Vežite se i polijećemo” u vrijeme još prije Vitruvija, znamenitog rimskog arhitekta koji je u iza sebe ostavio svojih “Deset knjiga o arhitekturi”, a u kojima je skupio znanje onih koji su mu prethodili.
Koliko je zdravo neko mjesto za osnutak grada?
Sam postupak osnutka rimskih gradova poznat je zahvaljujući literarnoj građi, pri čemu je vidljivo da je riječ o tradiciji koja je, primjerice, u Vitruvijevo vrijeme bila već neka vrsta ostatka iz prošlosti. Rimljani su tradicionalno, etruščanskim obredom koji se nazivao inauguratio ili auguratio, prvo provjeravali koliko je neko mjesto zdravo za život. U ovom su obredu stručnjaci nazvani haruspici proučavanjem utroba životinja koje su boravile na određenom teritoriju, provjeravali mogu li ljudi na njemu živjeti, a da im zdravlje ne bude ugroženo. Ako je stanje pregledanih utroba bilo zadovoljavajuće, odluka o osnutku grada još nije bila konačna i tu su nastupali vjerski stručnjaci auguri koji su trebali provjeriti naklonost bogova prema činu osnutka.
Korumpirani auguri
Auguri su volju bogova najčešće tumačili kroz promatranje leta ptica (ali i drugih znakova poput groma i sl.) i, tek ako je znamenje bilo povoljno, moglo se pristupiti osnutku. Bilo je moguće neovisno o povoljnom rezultatu ispitivanja zdravstvenih preduvjeta gradnje, odustati od daljnjeg postupka osnivanja grada ako bi se gradnja zbog raznih razloga pokazala neisplativom. Upravo je to bio jedan od pokazatelja veće važnosti augura u odnosu prema haruspicima, koji su imali manju moć u odlučivanju. Auguri su imali mogućnost utjecanja ne samo na razvoj gradova već i na sam život u gradu te su svojim proricanjem mogli biti aktivni sudionici u političkim zbivanjima sredine u kojoj su živjeli. Jasno vam je da su kao takvi bili potkupljivi i svoje su odluke mogli lako unovčiti već prema okolnostima koje su im više išle u prilog.
Stvaranje pravilnog rastera
Ako bi odluka o gradnji bila donesena, slijedila je druga etapa koja se nazivala limitatio, a ona se sastojala u uprezanju volova i oranju tzv. posvećene brazde na kojoj su se potom podizali bedemi. Taj je postupak u konkretnom obliku uprezanja stoke u Vitruvijevo vrijeme samo legenda koja se prenosila s naraštaja na naraštaj. Katkada se prije postupka određivanja granica gradskog područja, spominje i postupak koji se zove orientatio, odnosno postupak u kojemu se određuje položaj glavnih ulica, ali i mjesta gdje će se nalaziti važnije gradske ustanove. Nekada se on i spominje nakon postupka nazvanog limitatio. Činom orijentacije dekuman se usklađivao s izlaskom i zalaskom Sunca, a kardo je bio usklađen s polovima. Glavne ulice, kardo (cardo maximus) i dekuman (decumanus maximus), dijelile su grad u četvrti i određivale su svojim položajem smještaj gradskih objekata. Sve što je smješteno sjeverno/lijevo od dekumana nosilo je i obilježja koja su tretirana kao negativna ili zlokobna. Područje s južne ili desne strane dekumana imalo je oprečna obilježje. Usporedo s prije spomenutim glavnim pravcima povlačili su se i okomiti pravci, formirajući pravokutne blokove (insulae). Ulični sustav u Rimljana često je bio fleksibilan, što znači da je prolazio po potrebi ne sredinom gradskoga prostora, nego najprostranijim dijelom grada.
Gradske mecene
O pragmatičnosti Rimljana svjedoči i način pozicioniranja javnih građevina poput hramova pa su se tako hramovi pojedinih božanstava trebali nalaziti na pogodnim mjestima, poput hrama Venere koji je, prema Vitruvijevim preporukama, trebao biti u luci, dok su hramovi Vulkana i Marsa trebali biti izvan grada. Očito je da su Rimljani u podizanju hramova vodili brigu o korelaciji između mjesta podizanja hrama i samog božanstva kojemu je hram posvećen pa se tako Venerin hram podizao na mjestu na kojemu je bilo najizglednije da će biti najposjećeniji, dok su se hramovi vezani uz Vulkana i Marsa zbog svoje opasne konotacije smještali izvan gradskih zidina. Sam je ritual završavao postupkom koji je dobio naziv consacratio, što znači da je grad bio posvećen i da je u tome procesu dobio božanske i ljudske zaštitnike, drugim riječima kada su u pitanju ljudski zaštitnici grad je dobio mecene, koji su bili voljni se istrošiti po potrebi u interesu grada.
Rimska zdrava logika
Iako je postupak osnutka bio zamagljen religijskim elementima, u cijelom se procesu najviše pozornosti davalo racionalnim čimbenicima koji su u prvi plan stavljali egzistenciju, sigurnost i praktičnost. O toj zdravoj logici organiziranja gradskih površina svjedoči prostor zvan pomerium, a on je podrazumijevao da se pri gradnji gradova i njihovoj organizaciji ostavi slobodnim dio gradskoga prostora, i to onaj uz njegove zidine, kako s unutrašnje, a tako i s vanjske strane, jer se tako osiguravao slobodan prostor za obranu grada tijekom ratnih zbivanja koja su u antičkim vremenima bila učestala pojava. U Vitruvijevo vrijeme mjernim su se pitanjima bavili agrimenzori, što je dobar pokazatelj da je ovdje opisani postupak osnutka gradova tijekom vremena poprimio normirana i racionalna obilježja.
Način osnutka rimskih gradova samo je potvrda pragmatične naravi rimskog svijeta. No, treba imati na umu da su rimski gradovi često nastajali na područjima na kojima su već postojala naselja koji su se onda prilagođavala rimskim urbanističkim vizijama.
Piše: Sonja Kirchhoffer
