Jugoslavenski Las Vegas – Haludovo 2. dio

Izvor: Ilustrovana politika

Srce projekta, kockarnica!

Srce ovog projekta bila je kockarnica koja se nalazila u Hotelu Palace, a koju je Guccione nazvao Penthouse Adriatic Club. Položaj kockarnice je bio pomno odabran s namjerom da se kroz vizure prostora utječe na psihu gosta. U većini kockarnica vlada zatvorena atmosfera, u kojoj gost ne vidi izmjenu dana i noći, tako zaboravlja gdje je i koliko je sati. No ovdje je bilo drugačije, kockarnica je bila futuristički dizajnirana za ono vrijeme, s jednim staklenim zidom koji je onima koji kockaju omogućavao pogled, što bi se reklo’ od milijun dolara. Smatra se da je kockarima pogled na more davao  dodatan poticaj na rizik, dajući im i osjećaj moći jer borave na moćnom luksuznom mjestu. Upravo su ovu kockarnicu zbog tog luksuza uspoređivali s najboljim svjetskim kockarnicama, pa su je stavljali uz bok onih u Las Vegasu.

Izvor: Arhiv Haludovo

Kako bi se riješio problem dolaska turista kockara organizirani su se posebni čarter letovi, koji su stizali iz bogatih dijelova svijeta, a oni s malo malo skromnim budžetom dolazili su autobusima s manje udaljenosti. Upravo zbog ove kategorije turista Hotel Palace je imao izuzetnu ponudu “all inclusive” koja kockarima nije mogla ostati skrivena. Bila je to ponuda koja se ne odbija, jer je podrazumijevala da su kockarima svi troškovi smještaja, kao i sve ostale pogodnosti, plaćene. Ovo se pokazalo odličnim rješenjem, barem tako kažu, jer su zagriženi kockari uglavnom gubili znatno više od onoga što bi potrošili na smještaj, hranu i ostale sadržaje. Ipak postojali su problemi.

Sporne Pets, bez uši i repića!

Način poslovanja koji je zamislio Guccione razlikovao se od načina vodećih radničkih strukutra u nas jer je primjerice Guccione došao sa svojom vojskom od čak sedamdeset Penthouseovih zečica koje su od milja nazivali, tada prihvatljivim imenom, Pets (Ljubimice). On su vrlo slične Playbojevim zečicama, ali nemaju za konkurenciju prepoznatljive uši i repić. Privlačne hostese došle su u skandaloznoj odjeći koja je nalikovala odjeći francuskih, ponešto ‘ogoljenih’, sobarica. Radničko vijeće nije željelo da se ovdje zaposli strani kadar, kao što uostalom u kockarnicu nisu mogli dolaziti domaći kockari, pa je tu došlo do prvih ozbiljnijih razilaženja u pravcima i načinima poslovanja. Po glamuroznom dolasku svjetskog hedonista, započelo je danas već najpoznatije razdoblje u povijesti Haludova. U tom prvom razdoblju koje nije dugo trajalo, samo oko godinu i pol, pojavili su se lokalni tračevi, koji su tijekom godina dobili obol legende, a svjetski mediji su takvim pričama i pričicama dali “krila vjetru” pišući o najluksuznijem, ali i najdekadentnijem hotelu u socijalističkom svijetu. U Haludovu je vrijedilo nepisano pravilo da sve što se događalo tamo i ostaje tamo.


Izvor: Kanal R

Je li Gaddafi iskopirao Guccionea?

Navodno se dnevno konzumiralo 100 kg jastoga, 5 kg kavijara kao i nekoliko stotina boca šampanjca. Prema jednoj sada, nazovimo je, mediteranskoj legendi unutarnji bazen je umjesto vodom bio u jednoj prigodi napunjen šampanjcem. Naravno, da je u takvoj ponudi i luksuzu uživala svjetska politička, a nekada i diktatorska elita, domaća estrada, crveni elitaši, kockari i ostali. Među poznatim gostima bio je tu, kasnije ubijeni ,švedski premijer Olof Palma, kao i libijski diktator Muammar al-Gaddafi, koji se baš poput Guccionea okružio zgodnim ženama, samo u Gaddafija sukladno njegovom imidžu tjelohraniteljicama, pa nije isključeno da je upravo Gaddafi iskopirao Guccionea, odnosno da je još u Haludovu došao na ideju za svoj osobni projekt. Sve Gaddafijeve Amazonke, kako su ih nazivali, a vjerojatno mu kroz svoju kritiku silno zavidjeli, završavale su prestižnu vojnu akademiju u Tripoliju te su ga štitile odjevene u maskirne uniforme, nadopunjene visokim potpeticama i dizajnerskim naočalama, baš poput Gadafija, koji je imao sklonost prema ovom modnom dodatku.

Izvor: Wikipedia

Sadam sklon izdašnim napojnicama (?!)

U najluksuznijem predsjedničkom apartmanu gostovao je te lude godine i Sadam Husein sa jednim od svojih sinova. On je navodno nakon provedene noći s jednom od Guccioneovih hostesa ostavio napojnicu koja je, kažu, iznosila 2000 dolara, a prema nekim  vjerujemo znatno napuhanijim verzijama i peterostruko više. Njegov je sin, opet navodno, ispod jastuka u hotelu ostavio svoj zlatni pištolj, a zbog čega im je zrakoplov kasnio u Bagdad.
Guccioni je imao silnu želju maksimalno se dodvoriti i ugoditi svakom gostu pa bi bio spreman ući i u fizički obračun, ukoliko njegovi zaposlenici nisu dijelili istu viziju odnosa prema gostima. Iz priče jednog od svjedoka saznajmo, a zbog čega ovdje nećemo upotrijebiti riječicu navodno, da je u prvoj zvjezdanoj fazi Haludova američka turistica izgubila, prilikom posljednjeg pokretanja ruleta, više stotina tisuća dolara na kocki. Kada joj je, sasvim očekivano, pozlilo uspjela je naručiti kavu od konobara, lokalnog galeba, koji se gledajući lijepe hostese vukao prema aparatu za espresso punih 10 minuta. Guccione je prvo sve strpljivo promatrao, a nakon što je ova odiseja predugo trajala, smračilo mu se i jednostavno, bez puno nepotrebnih riječi, je konobara nokautirao. Jednom riječju bilo je to vrlo živo središte života, u kojem su se okretali i gubili veliki novčani iznosi, gdje su se prešetavale svjetske ljepotice, nastupale slavne osobe poput Toma Jonesa i drugih.

Bob pakira kofere!

Idila je nažalost bila kratkog vijeka. Nakon samo jednog raskalašenog ljeta Bob pakira kofere i povlači se iz projekta. Kao razlog povlačenja navodi velike troškove i nemogućnost pružanja odgovarajućeg standarda svjetskom jet setu. Iako će kasnije ovi njegovi navodi biti posprdno analizirani, nepisani zaključak  se svodio uvijek na tobože glupog investitora, koji iznalazi razloge, kada oni ne postoje. No, istina je ipak malo drugačija od one koja se ili ne poznaje ili skriva. Okupljalište jet seta Haludovo nije bilo spremno zadovoljiti standarde bogatog i znatno razvijenijeg svijeta. Guccione je i sam odrastao na bogatom Zapadu i nije imao pojma u što se upušta dolaskom na ove prostore. Koliko god samoupravljači bili oportunistički skloni zaobilaziti pravila igre koja su sami postavili, neke stvari jednostavno nisu funkcionirale. Telefonske veze su bile loše, i pozivi Sjedinjenih Država su bili ostvarivi nakon višednevnog čekanja, što je njemu, kao i drugoj svjetskoj eliti bilo nezamislivo. Nadalje Jugoslavija se oslanjala na svoju hranu pa je ponuda stranih proizvoda bilo jako mala, a komforom razmaženim ljudima nedostajale su svakodnevne namirnice.  Oni koji su dovoljno stari, znaju da su police malobrojnih trgovina u Jugoslaviji bile jednolične i da su se strani proizvodi donosili najčešće iz Njemačke, gdje je velik broj ljudstva otišao doslovno trbuhom za kruhom. Nije bilo Nutelle, cornflakesa, što su banalni primjeri, ali ukazuju da su problemi zasigurno bili prisutni. Goste je vjerojatno većim dijelom smetao nedostatak klima uređaja, kao sama vodoopskrba koja nije bila često u skladu s razvijenim standardom bogatih zapadnjaka. No, nakon Bobova povlačenja Haludovo i dalje nastavlja s radom. U skladu sa socijalističkim idealima ovo je bilo mjesto luksuza, no svatko je u njega mogao svratiti, ako ništa popiti piće ili se kupati samo na plaži otvorenog tipa. U 80-im ovo postaje manje glamurozo mjesto namijenjeno masovnom turizmu.

Nastavlja se…

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari