Špilje su bile prve umjetničke galerije koje su služile i kao ateljei. Jasno je da su ovi interesantni galerijski prostori bili izuzetno nepraktični za rad jer je riječ o tzv. zidnoj umjetnosti, koja je morala nastati tamo gdje je, uvjetno rečeno, kasnije “izlagana”. Iako se neke od ovih slikarija nalaze na ulazima i relativno dobro osvjetljenim mjestima većina je njih smještena duboko u unutrašnjosti špilja. U skladu s tim špiljski su si umjetnici morali osigurati umjetnu rasvjetu. Jedno od pitanja koje arheologe muči je i ono na koji su si način naši preci osiguravali dovoljnu količinu svjetlosti za oslikavanje u mrklom mraku.
Baklje, najbolje za osvjetljavanje puta u unutrašnjost špilje
Istraživači s Instituta za prapovijesna istraživanja Cantabrije u Španjolskoj analizirali su osvjetljenja korištena u špiljama španjolske pokrajine Baskije i uspoređivali svoje rezultate s onima dobivenim na najvažnijim lokalitetima špiljske umjetnosti, na području jugozapadne Francuske i sjeverne Španjolske. Temeljna pitanja od kojih su krenuli jesu karakteristike određenog osvjetljenja, njegovo prosječno trajanje, zadimljenost, kvaliteta takvog svjetla u kretanju, kao i statičnom položaju i druga. Poigrali su se i s upotrebom različitih materijala za izradu baklji poput breze ili kleka, a kojima su u nekim slučajevima dodavali borovu smolu i životinjsku mast, ne bi li procijenili koliko dobro funkcioniraju različite vrste materijala pri samostalnom gorenju ili u kombinaciji različitih materijala. Baklje su se na kraju pokazale najboljima za osvjetljavanje puta u unutrašnjost špilja jer nisu svojom svjetlošću zasljepljivale nositelje. Mogle su biti sastavljene i od više baklji u snopu. Njihova se svjetlost širila u svim smjerovima, a omogućavala je osvjetljenje udaljenih dijelova prostorija. Prednost im je bila ne samo u boljem osvjetljenju već i lakšem prijenosu, kao i dužini gorenja, koja se iznosila između 20 i 60 minuta. Baklje su imale svoje mane poput toga da su proizvodile dosta dima te su bile nestalne jer su se često gasile. Primjerice, ukoliko bi strujanje zraka na pojedinim mjestima bilo tako jako one bi se samo ugasile, što se pak relativno lako rješavalo njenom trešnjom. No, nije bilo zgodno, ukoliko ta trešnja ne bi upalila.
Rasvjeta kao “mačji kašalj” u odnosu na druge poteškoće
Upravo zahvaljujući ovom eksperimentiranju došlo se do spoznaje da su nekadašnji špiljski umjetnici imali ne samo jedan problem prilikom oslikavanja unutrašnjosti špilja već i niz drugih na putu do odredišta. Tako je problematično moglo biti i to što se sa dubljim ulaženjem u špilju mogla smanjivati razina kisika, što je ovisilo o samoj špilji i njezinim “tokovima”. Kombinacija pomanjkanja kisika i zadimljenosti nije bila ona koju biste poželjeli iskusiti na duži period. Osim toga morali ste biti spretni kako biste došli do pojedinih mjesta zbog čega su ovi prvi poznati umjetnici trebali imati i speleološke vještine. Današnji speleolozi raspolažu sa svom mogućom opremom, no nekada su ljudi na raspolaganju imali baklju, uz nešto priručnog materijala poput improvizirane užadi i sličnog.
Svjetiljke i fitilj koji “propada” u masnoći
Replike kamenih svjetiljki iz paleolitika izrađene su za potrebe ovog istraživanja na temelju lampica nađenih na području francuske pokrajine Dordogne, a punile su se životinjskom masnoćom (kravljom i jelenjom) i u njih se stavljalo nekoliko fitilja, najčešće izrađenih od klekovine. Problematično je bilo to što je fitilj imao tendenciju propadanja u masnoću te bi se svjetlost ugasila. Ovakve su kamene svjetiljke davale svjetlost sličnu svjetlosti svijeće, a dobro su osvjetljavale male prostore tijekom dužeg razdoblja. Njihova prednost je u tome što nisu zadimljavale prostor, no pružale su osvjetljenje slabije od svjetla baklje, i to samo na otprilike 3 m udaljenosti. Ipak ta je svjetlost bila trajnija od baklji jer su one gorjele duže od sata. Međutim, nisu bile pogodne za nošenje jer su zasljepljivale osobe koje su ih nosile. Problem je bio i u strujanju zraka, koje bi gasilo lampice, iako su se one relativno lako ponovno palile. Njihovo nošenje je bilo isto tako problematično jer u slučaju samo male nespretnosti ili veće zahtjevnosti u kretanju njihovi bi nositelji zadobili opekline na rukama (arheolozi isprobali).
Planska upotreba osvjetljenja
Arheološki tim je zahvaljujući virtualnima projekcijama slikarija u špiljskom prostoru pokazao da su oslikane površine najbolje vidljive uz svjetlost koja je dopirala iz vatrišta dok su svjetiljke omogućavale vidljivost samo ukoliko bi se prinijele slikarijama. Upravo zbog toga se može pretpostaviti da su se one koristile u oslikavanju detalja.
Svaki izvor osvjetljenja imao je svoje prednosti i nedostatke. Stvar je dodatno komplicirala činjenica da su na umjetne načine rasvjete utjecale temperatura, vlaga, količina kisika i drugi čimbenici prostora u kojem se slikalo. Vatra se pokazala presudnim resursom za razvoj složenijih oblika ljudskog ponašanja, u društvenom i ekonomskom smislu, ali i konkretno u smislu stvaranja umjetničkih dijela, barem onih koja su do danas sačuvana. Definitivno je oslikavanju špiljskih prostora prethodilo planiranje koje je podrazumijevalo i istraživanje same špilje kako bi se moglo započeti s umjetničkim radom i pripremom potrebnih materijala. Ovdje se nameće još jedno pitanje: zašto su ljudi pobogu uopće stvarali ovu umjetnost u tako udaljenim dijelovima špilja. To je pak pitanje kojim ćemo se pozabaviti drugom prigodom.
Piše: Sonja Kirchhoffer
