James Joyce pokrenuo prvi kinematograf u Irskoj

Samo je nekolicina podataka sačuvana o životu Jamesa Joycea u Puli, čemu ne pomaže čak ni njegovo viđenje grada usred hladne zime 1904. godine. No, poznato je da je s nevjenčanom suprugom Norom Barnacle u Puli posjetio prvo kino i vjerojatno se baš u ovom gradu prvi put susreo s filmom.

U Puli je bilo kinematografa prije nego u Dublinu, odakle potječe slavni pisac, a nema podataka ni u opširnoj Joyceovoj biografiji o tome da se susretao s ekvivalentima putujućih kinematografa, što je bio slučaj diljem Europe. Dakako, moderni(stički) je medij odmah opčinio Joycea, kao i lanterna magica, mutoskop i, dakako, kinetoskop kao glavna sredstva stvaranja novog i uzbudljivog iskustva gledanja svijeta. Iz Pule odlazi u Trst, gdje pokušava uspjeti u različitim domenama svakodnevice u prve četiri godine boravka. Svoje je razočaranje i tegobe svakodnevice ublažavao je redovitim posjetima tršćanskom kinematografu. Srećom, Joyce  nije dijelio antagonizam brata Stanislausa koji je ranu kinematografiju nazvao “dahom Amerike i degeneracije i podilaženjem najnižim strastima rulje”. Dapače, samosvjesni i ekstrovertirani avanturist ubrzo se umrežio s tršćanskim poduzetnicima Nicolom Vidakovichem, Antoniom Machnichem, Giovannijem Rebezom i Giuseppeom Carisom, koji su već tada bili u lokalnoj filmskoj distribuciji, i predložio im otvaranje stalnog i prvog namjenskog kinematografa u irskoj prijestolnici, svom neprežaljenom Dublinu.

Film je u Irsku stigao već 1896., kada je prva projekcija, vjerojatno slična svim europskim, pa tako i onim diljem Hrvatske, prikazana u Palace of Varieties (današnje kazalište Olympia), no do 1909. godine, medij nije doživio prikazivalački kontinuitet. Prikazivanje je ovisilo o učestalosti putujućih kinematografa, kako je to bio slučaj u počecima kinematografije. Upravo je to 27-godišnjeg emigranta navelo da pokrene prvo namjensko kino u rodnome gradu, što je i učinio u prosincu 1909. Tršćanski su mu investitori ponudili direktorsko mjesto u kinu Volta i deset posto ukupnih prihoda ostvarenih od prikazivanja kratkih proto-dokumentaraca, zapisa s egzotičnih putovanja, prvih povijesnih i književnih adaptacija u trajanju do svega 10 minuta. Filmovi prikazivani od 17 do 22 sata bili su nijemi, a podnaslovi su, na nesreću ne baš poliglotski sklonih Iraca, bili na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku, s obzirom na to da su te zemlje bili distribucijski centri. Kino je preživjelo svega nekoliko mjeseci kada je zatvoreno zbog manjka poduzetničko-direktorskog duha u Joycea i manjka interesa Talijana za poslove u Dublinu.

Piše: Igor Jurilj

Komentari