Ivana Brlić Mažuranić – “Ja nisam bolesna”

“Neću i ne smijem se predati i priznati da sam skršena, ali imam potrebu da netko vodi brigu kako ćemo Nevica i ja prebroditi to nekoliko godina.”

Svaki put kad je Ivana doživjela uspjeh i vratila se u život, nešto se dogodilo što bi je dotuklo. Zbog sinovih kockarskih dugova i lošeg gospodarskog stanja u zemlji, imanje Brlićevih 1926. doživljava potpuni financijskih slom. Članovi obitelji priskočili su u pomoć, doduše, prekasno. Jedan zet je kupio kuću, a brat je otkupio ljetnikovac. Ivana je ostala bez vlasništva nad nekretninama. Pronalazi snage za dalje, ali je svjesna svojih godina i položaja, pa sve češće traži pomoć od djece. Sin nastavlja trošiti novac na noćne provode i time ugrožavati majčinu i sestrinu budućnost.

Počasti i porazi

Ivan Meštrović
Ivan Meštrović

Za Ivanu se najviše brinuo brat Željko, bio joj je mecena i menadžer, a kad je 1929. postao ministar u vladi u Beogradu, poziva Ivanu da ga posjećuje. Opet ima priliku kretati se u visokim krugovima. Ivana dobiva veliko priznanje za svoj stvaralački rad 1929. – postaje počasna članica PEN-a (svjetsko udruženje pisaca). Tom je prigodom organiziran svečani u ručak u zagrebačkom hotelu Esplanade. Priznanje su došli odati njeni prijatelji Ivan Meštrović, Dragutin Domjanić i Milan Begović. Svake godine Ivana je redovito pozvana na svjetski kongres PEN-a i silno želi ići, ali nema novaca. Stoga povremeno dolazi u Zagreb i uživa u društvenom životu intelektualne kreme glavnog grada. Njeni prijatelji su plemići, pravnici, liječnici, znanstvenici, umjetnici, novinari, političari. U takvom je društvu sretna i, što je još važnije, poštovana. Nakon što je njen zet postao hrvatski ban, iskorištava privilegije banske lože i voznog parka. Zatim je Ivo izabran za urednika službenog lista Lige naroda. Zasjedanja su u Ženevi, a Ivana ide s njim i kreće se među europskom kulturnom i političkom elitom. Pokušava maksimalno iskoristiti te dane jer zna da se uskoro mora vratiti na imanje, gdje je čeka mužnja, okopavanje vinograda, klanje peradi, čuvanje polja od lopova, nadmudrivanje s kupcima… Financijska situacija na imanju bila je sve gora. Prihodi nisu bili redoviti, fizički je bila potpuno iscrpljena i sve češće bolesna. Posljedice Velike svjetske gospodarske krize iz 1929. osjećale su se i u Hrvatskoj. Ivana često piše djeci iskreno o problemima, o bolestima, o neimaštini i vapi da joj pomognu. Međutim, imaju svoje obitelji i svoje brige, a najmlađe tek ide u školu. Upravo je njena najmlađa kći Nedjeljka jedini izvor sreće i motivacija da ne posustane.

Ivanini prijatelji i veliki štovatelji njezina rada, Gavro Manojlović, Franjo Bučar i brat Željko zaslužni su za kandidaturu 1931. za Nobelovu nagradu. Kandidirat će ju još triput. Čak su putovali u Njemačku i Švedsku da bi lobirali za nju. Te godine Ivana ima ozbiljne zdravstvene probleme, a depresija se produbljuje.

“Nadam se u Boga da imadu pravo oni koji me tješe da će i to opet biti – al je zaista jedno more boli koje me zalieva radi sve moje čudne, a ipak podpune nesposobnosti, koja me je sa mog mjesta odtrgnula! Budimo strpljivi, to je za sada jedina kuraža koju mogu pokazati.“

Obitelj se složila 1933. i poslala Ivanu u sanatorij na zagrebačkom Sljemenu. Tamo je tri mjeseca primala terapiju od koje joj je bilo još gore. Kći Nada obavještava sestru Zdenku:

„Mami je jučer bilo tako zlo da sam upravo preneražena!“

Ivana nije htjela ići u takva lječilišta gdje su joj davali lijekove od kojih se osjećala loše i gdje je morala mirovati dok je sanjala o ljetnikovcu. Nitko nije shvaćao njene potrebe i opet su svi donosili odluke o Ivaninom životu, osim Ivane. Ivo je opisao njeno tadašnje stanje:
“Mama spava, ali samo sa po 2 šlafmittela, jede prilično, ali samo uz nudkanje, a napadaji su u jutro i preko dana nada sve vehementniji. Pri tom slabi i posve je bez interesa.“

1-12-14-1_0003Godine 1934. uspjela se oporaviti i objaviti roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata te je bila na audijenciji kod kraljice Marije i poklonila svoje knjige kraljeviću Petru (kasnije Petar II. Karađorđević). Te godine Ivana odlazi u Zagreb radi dogovora oko premijere Hlapića u HNK. Vrlo je nezadovoljna brojnim izmjenama i predstava je doživjela neuspjeh. Potom se primila arhiva obitelji Brlić i 1935. objavila tri knjige s građom iz arhiva. Iste godine Nedjeljka odlazi na studij u Zagreb, a Ivana donosi odluku da ne može sama živjeti i voditi čitavo imanje. Osim toga, svakih nekoliko mjeseci ionako dolazi u Zagreb na preglede ili u sanatorij. Čim završe poslovi u vinogradu, počet će planirati selidbu u raj svoje mladosti. Napisala je Ivi:

„Spremam se na moje željeno preseljenje u Zagreb koje sam četrdeset tri godine željela i očekivala.“

Napokon Zagreb!

Činilo se kao da se Ivani sreća napokon osmijehnula. Dogovorila je stan, spakirala stvari i otkazala sve poslove na imanju. No, najmoprimci nikako nisu htjeli izaći iz stana koji je unajmila, pa je morala proživjeti još jednu zimu u Brodu, bez ogrjeva. Uselila se 1936. u prizemlje, a Ivo na prvi kat stana koji je pripadao Ivaninoj sestri. Po tko zna koji put završila je u sanatoriju, a tamo joj kao terapiju daju ulje i parafin. Žali se na strašne bolove i usamljenost, ali je djeca ne shvaćaju ozbiljno. Potom odlazi u toplice u Sloveniju i ne može više ni hodati. U jednom pismu piše o konkretnim novčanim problemima:

„Moji dohotci su pali na tri tisuće dinara mjesečno od kojih 1500 plaćam Alki za stan. Moj i Nedeljkin dan je dakle posve ispunjen u svakom trenu, s malim odredbama i nastojanjima da se izađe za prehranu, ogrjev, toiletteu i studij s 1500 dinara mjesečno!“

Sljedeće je godine opet protiv svoje volje u sanatoriju u Štajerskoj i opet moljaka djecu da ju izvuku i pomognu:

“Dužnost je vas kćeri, Nade i Tebe (Zdenke), da još i uviek još, pokušate izvući me. … Ja te grlim, a nemojte da se obistini ono što je temelj mojoj bolesti i melankoliji: da naime, čim nisam sama sposobna udešavat svoj život ostajem kao pusti siroma bez doma i okrilja.“

Kad se vratila u zagrebački stan vidjela je da su joj isključili struju zbog neplaćanja računa. Te zime brat joj je kupio drva. Još jedan težak udarac. Međutim, iz čitave njezine korespodencije potpuno je jasno da Ivana nije psihički bolesna osoba. Ona razumno analizira svaki događaj, donosi jasne odluke (iako se ne poštuju) i traži od drugih isto, štedljivo postupa s novcem, brine se za najmlađe dijete i u silnoj neimaštini omogućava joj studij. Ivana točno zna što želi i od čega se razboljela. Svjesna je da se u sanatorijima neće izliječiti i da je njen život pri kraju. Zapravo se nikada nije borila protiv depresije, nego protiv društva koje ju nije razumjelo i nije dozvoljavalo da se nosi sa životom onako kako je za nju bilo najbolje. Zadnjih nekoliko godina života najviše je čeznula za boravkom u ljetnikovcu i vinogradu. Godine 1937. piše iz sanatorija:

“Ja nisam bolesna ili bar još nisam bolesna, no idem i bez toga kraju, jer je teret mojih dužnosti za mene pretežak. Već kad je tata umro bila sam izcrpljena, a onda je tek počelo ovih 14 najtežih godina života, gdje sam i šestogodišnje dijete i velike, i komplicirane materijalne brige, sama izvlačila.”

Iste godine primljena je kao dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Bila je prva žena koja je doživjela takvu čast. Njezini prijatelji i brat Željko već ju treći put kandidiraju za Nobelovu nagradu. Više se tome ne veseli niti išta očekuje. Zapravo se osjeća još gore jer:

„…ja ne mogu na kraj ni s dodatkom od 2 tisuće dinara: cipele, šešir i čarape nisam si cijelu zimu mogla kupiti, a sad mi se jedina svilena oprava pocijepala.“

Obitelj zabija posljednji čavao

Sestra ju je praktički izbacila iz stana jer nije mogla plaćati najamninu. Selila se čak osam puta te godine. Toliko je toga proživjela samo u 1937. i napokon joj je prekipjelo. Nakon tolikog žrtvovanja za djecu, Ivana je smatrala kako je red na njima da joj omoguće topli dom. Sad su svi odrasli i trebali bi se brinuti za majku. Njezina volja za životom ipak nije slomljena, a njene riječi u 63. godini odišu mladenačkim žarom:

“Znam da će moja ćud donositi meni (a možda i vama) teških časova, jer moja želja za svijetom, za njegovim ljepotama i radostima neće nikada prestati.”

Krajem godine djeca su je poslala specijalistu za živčane bolesti u Beč. Liječnici su zaključili da pati od cijelog niza fizičkih i psihičkih bolesti. Davali su joj injekcije, tablete i posebnu prehranu. Nakon tri godine boravka u Zagrebu, brojnih selidbi i molbi za pomoć, Ivana je odlučila vratiti se u Brod kako bi mogla umrijeti u svom domu. Zamolila je djecu samo da joj nađu neku ženu koja bi o njoj brinula u Brodu.
Nažalost, od početka 1938. Ivana je svakih nekoliko mjeseci kod brata u Beogradu ili na liječenju. Jednom prilikom piše djeci:

“Glavno bi bilo da sam se mogla izvući i okrepit ovđe. No poboljšica nastaje tek u one dane kad nađem bar jednog stranog inteligentnog čovjeka, pa u razgovoru zaboravim svoj jad. Toliko je moja bolest vezana na intelektualni poticaj i saobraćaj!“

Nakon više od pola godina Ivana se napokon preselila u svoj ljetnikovac, gdje je obilazila vinograd, uživala u prizorima svog cvjetnjaka, smijala se životinjama. Ivana se znala radovati svakom živom biću. A onda je sin poslao liječnika iz Beča, koji je zaključio:

“Za liječenje sadašnje slike bolesti sam predložio: pacijentica ostaje još izvjesno, ne jako dugo, vrijeme u vinogradu i primijenjuje tamo od mene propisanu medicinu. Onda odlazi u njoj poznati Sanatorij Srebrenjak u Zagreb, gdje će joj jedna terapija sa injekcijama Decholin i vlastite krvi biti primijenjena.”

Tako se već u rujnu našla u sanatoriju u Zagrebu, na terapiji koja joj se gadila. Ovoga puta postala je svjesna da čitavog života bila sama i da je ni djeca, za koju je radila do iznemoglosti da im priskrbi lagodan život, ne razumiju i ne prihvaćaju. Mnogo puta Ivana je pisala o domu kao svetinji. Desetljećima se trudila svojoj obitelji priskrbiti topao i siguran dom, a sad shvaća da nijedno od petero djece ne može njoj osigurati dom da u miru provede starost. U posljednjem pismu kaže:

“Da ima netko koji me polako može osamostaliti, al’ ovđe sve više djetinjim! – Draga Zdenka! vidiš da smo sad došli do jezgre ovog nevoljnog pitanja. Nezataji!, ja znam da ste premoreni, al’ ovu zadnju uru preduraj da se konačno smirimo. – Vjeruj, nikome nisam toliko dodijala od svoje volje! Vidiš i sama kako neimam jedinstvene ruke da tu veliku brigu obavi za me! I tako se kidam bolesna, a jedan od vas nezna što drugi odlučuje u toj stvari.”

Nekoliko dana kasnije, 21. rujna, donijela je jedinu odluku na koju nitko više nije mogao utjecati. Sa spoznajom da je neizlječivo bolesna, neshvaćena i svima na teret otišla je u vrt, u prirodu koja joj je uvijek pružala spas i oduzela si život. Na sprovodu je bilo nekoliko tisuća ljudi, a lijes su na poseban način pratili zagrebački učenici, njeni najvjerniji čitatelji.

Piše: Marsela Alić

Kako je izgledalo djetinjstvo Ivane B. Mažuranić?

Ivana B. Mažuranić – gradska djevojka na seoskom gospodarstvu

Ivana B. Mažuranić – svjetska slava i preživljavanje

Ivana Brlić Mažuranić – “Ja nisam bolesna”

Komentari