Ivana B. Mažuranić – gradska djevojka na seoskom gospodarstvu

Navršivši 17. godinu Ivana izgleda kao odrasla, intelektualno zrela osoba, ali u duši još je dijete. Umjesto da je pripreme za život i nauče samostalnosti, roditelji su joj obznanili da su je zaručili za Vatroslava Brlića – 12 godina starijeg pravnika iz Broda na Savi (danas Slavonski brod). Doživjela je šok, kakav si danas ne možemo niti zamisliti. Odlučeno je da će se svadba održati na njen 18. rođendan.

Ivaba je znala je da je došao kraj životu kakvog je poznavala i da nije spremna za život kakav joj je nametnut. Najgore od svega bila je spoznaja da mora ugasiti svoju najveću strast – pisanje. Tijekom zaruka komunicirala je s Vatroslavom uglavnom putem pisama jer je živio u Brodu. Nije imala loše mišljenje o njemu, ali nije ga stigla dobro upoznati. Iako je potjecao iz poznate, intelektualne hrvatske obitelji u kojoj su mnogi članovi vršili visoke državničke dužnosti, Vatroslav nije bio na Ivaninoj razini i ona je to znala.

Naglo odrastanje

Jedino što je mogla jest prihvatiti sudbinu i maksimalno se potruditi da postane najbolja supruga, majka i kućanica. Važno je bilo zadovoljiti ne toliko suprugove kriterije koliko roditeljske. Nakon udaje prestaje voditi dnevnik, prestaje pisati i odlazi živjeti u Brod. Nema pojma o kuhinji i domaćinstvu, a u novoj kući nema nijedne žene da joj pomogne. Svakoga dana šalje majci pismo s upitima što da kuha, kako da izbijeli rublje, koliko koštaju namirnice… Roditeljima je poslala ukupno 780 pisama.

nadaOdmah nakon vjenčanja ostala je trudna i s 18 godina rodila Nadu (1893.), sljedeće godine Ivana (1894.), a potom Vladimira (1895.), koji je umro nakon nekoliko mjeseci. Od te se tragedije nikada nije oporavila. Iz njezinih pisama vidljivo je da je patila od postporođajne depresije, koja se ni danas često ne prepoznaje, a kamoli krajem 19. stoljeća. Život u provincijskom mjestašcu na velikoj rijeci, poput Broda na Savi, bio je obilježen bolestima uzrokovanim vlažnom klimom: gripe, groznice, povraćanje, proljev, malarija, žutica i druge zarazne bolesti. Sve se to u ono doba smatralo normalnim, pa je Ivana bila ili trudna ili bolesna ili oboje. U kući u početku nije bilo rasvjete, kupaonice, kanalizacije ni vodovoda. Budući da u Brodu nije imala ni obitelji ni prijatelja, protiv nedaća borila se sama i svoju nesreću skrivala u sebi. Depresija ju zapravo nikad nije napustila. Vraćat će se u težem ili lakšem obliku te utjecati na kvalitetu njena života.

Unatoč svim problemima Ivana se u potpunosti posvetila obitelji. Djeca su uvijek bila na prvom mjestu. Ispunjavala je sve dužnosti točno onako kako su je roditelji naučili, a naučila je voditi i seosko gospodarstvo. Njezin suprug bio je pravnik i politički aktivan, pa je često trebalo primati brojne goste i pripremati posebne večere, uvijek biti nasmijana, savršena domaćica. Srećom, Ivana je bila inteligentna, obrazovana i druželjubiva te je jedva čekala da joj netko dođe posjetiti. Za aktivno pomaganje suprugu u borbi protiv Khuen-Héderváryjeva režima od biskupa J. J. Strossmayera dobila je zlatni medaljon. Kasnije će u Autobiografiji zapisati:

“Moja velika želja da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojeg pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim.“

brod-vinoNakon teške faze depresije i liječenja u sanatoriju, gdje je imala priliku upoznati intelektualce i kulturnjake, vraća se puna energije i života u omraženi Brod. Godine 1899. rodila je Zdenku, a tri godine kasnije Nikolu, koji je umro nakon nekoliko tjedana. Bijeg od tragedije i učmalosti okoline pronalazila je u odgoju djece, čitanju bogate knjižnice Brlićevih i na svom omiljenom mjestu – ljetnikovcu. Išla je na izlete, posjećivala obitelj u Zagrebu, i to ju je spašavalo od psihičkog sloma. Suprug ju je volio, ali mu se nisu sviđala njena putovanja. Ivana je poštovala Vatroslava i provela je s njim lijepe trenutke. Međutim, Vatroslav je volio pretjerivati u hrani i piću, a tada nije bio blage naravi. Svoju odvjetničku kancelariju nije vodio uredno, a vrijeme je radije provodio u vinogradu.

Između očekivanja i samoostvarenja

Sva Ivanina djeca i unuci pričali su o Ivani kao savršenoj majci i baki. Ivana je, naime, odlučila drugačije odgajati svoju djecu. Dopustila im je da razvijaju svoje talente, odlučila je da se njene kćeri neće rano udati i da će birati partnere, da će ih sama dojiti i da će im omogućiti obrazovanje. Podjednako ih je učila kulturi, umjetnosti i poznavanju bilja, po noći ih je podučavala astronomiji, a po danu pucati iz puške. Ivana je bila toliko svestrana i puna ideja da su je djeca obožavala. Ono što bismo danas nazvali učenje kroz igru Ivana je primijenjivala svakoga dana. A zatim dolazi do spoznaje koja označava prekretnicu u njenom životu:

“Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže sa mojim dužnostima?!”

Napokon je našla način da pred samom sobom opravda svoju dugo zatomljivanu ljubav. Godine 1902. objavila je Valjani i nevaljaniPripovijetke i pjesme za dječake u vlastitoj nakladi. Stotinjak primjeraka namijenjen je obitelji i prijateljima. Tiskanje je zapravo financirao Vatroslav. Mora se priznati da nikad nije branio Ivani pisanje, čak se i ponosio njenim kasnijim književnim uspjesima, ali nije bio podrška, kakvu je Ivana trebala, niti joj je ičime olakšao njenu svakodnevicu. Kako je Ivana stigla uz sve obaveze još i pisati, objasnila je u pismu kćeri Nadi ovim riječima:

“Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena.“

00000001209U sljedećih nekoliko godina Ivana se ohrabruje i više posvećuje spisateljstvu, pa 1905. Hrvatski pedagoški književni zbor izdaje njezinu zbirku pjesama i pripovijedaka za djecu Škola i praznici. Kako djeca odrastaju, tako sve manje trebaju dječju književnost. Time nestaje njen izgovor za pisanje, odnosno javlja se opet glas u glavi koji ju tjera na “dužnosti ženske”. Na početku 20. stoljeća društveni i obiteljski okvir bio je iznimno krut. Stoga je nevjerojatna snaga koju je Ivana uspjela godinama zadržavati i čekati da samoj sebi ponovno dopusti književno stvaralaštvo, kao da se to kosi s karakteristikama dobre supruge i majke. Nasuprot tome Vatroslav više vremena provodi s tamburašima i na političkim sastancima, nego na poslu. Ironija leži u tome što su Ivanu smatrali slabom i veoma osjetljivom osobom unatoč tome što se vrlo uspješno brinula za četvero djece, domaćinstvo i gospodarstvo. Za to je bilo potrebno prilično mnogo snage i truda. S druge strane, Vatroslav je toliko zapustio odvjetničku kancelariju i posvetio se politici da nije dovoljno zarađivao, a ipak je bio ugledan član društva. Kad je 1907. postao zastupnik u saboru još je češće izbivao iz Broda, pa je Ivanin brat Željko preuzeo kancelariju i spasio od propasti. Te godine Ivana opet pada u depresiju, njena pisma majci sve su tužnija i bolnija:

„Sa više zanimanja za život nije valjda nitko na svijet došao, a u groznijem mulju se valjda nije nitko, kroz najbolju dobu svog života, koprcao nego ja. Ovo su ti zbilja slavonske močvare u kojima propada i guši se i najbolji konj i najbolji konjik!“

Objavila je zbirku pjesama za odrasle pod nazivom Pjesme 1912. godine. Ivana je uvijek bila poznata kao najveća spisateljica za djecu, a njeno najdraže djelo su pjesme za odrasle… O sreći i zadovoljstvu koje je pronašla u pisanju ove zbirke svjedoče njene riječi:

“Svaki njezin redak znači za mene nutarnje slike neopisivo žive, mile i ljubljene, koje uvijek nanovo preda mnom uskrsuju – a časove kad sam nastojala da ih u riječi stavim, ubrajam među najmilija duševna uzbuđenja koja sam proživjela.”

Teško je i pomisliti kakvu je borbu vodila sama sa sobom. Ivana ipak pokazuje impresivnu snagu pronalazeći uvijek neki cilj i nadajući se u bolje sutra. Nije mogla ni slutiti što je tek čeka.

Piše: Marsela Alić

Poveznica na digitalnu knjigu Škola i praznici 

Kako je izgledalo djetinjstvo Ivane B. Mažuranić?

Ivana B. Mažuranić – svjetska slava i preživljavanje

 

Ivana Brlić Mažuranić – “Ja nisam bolesna”

Komentari