Svatko od nas na različite načine doživljava svijet, netko vizualnim putem, netko auditivnim, netko pak pokretom, kako tko. Ukoliko pripadate auditivnim tipovima, onda je zasigurno glazba medij s kojim se budite i lježete na počinak. Ukoliko ste među ovim zvučnim tipovima onda će vas zasigurno zanimati čaroban zvuk Ólafura Arnaldsa.
Intimna glazba bez patetike
Arnalds se pojavio na glazbenoj sceni 25. kolovoza 2007. godine s albumom “Elogij za evoluciju” (Eulogy for Evolution). Debitantski album ovog islandskog glazbenika donio je na glazbenu scenu minimalizam i osebujnost, u smislu koketiranja, ali ne u negativnom smislu, s različitim glazbenim žanrovima. U spomenutom prvijencu opisao je jedan život od početka do kraja, pri čemu je izbjegao patetičan ugođaj, a što je prilično teško i velik broj umjetnika raznih fela padne na ovom zakučastom ispitu.
Lakše je skladati za filmove
Ukoliko ste ga slušali onda ste vjerojatno primjetili da u svojoj glazbi puno eksperimentira kombinirajući primarno klasičnu glazbu s drugim žanrovima, ali ono što je za njega karakteristično je to što svaki album donosi neko iznenađenje i neku još začudniju kombinaciju. Upravo ova neobična kombinatorika došla je do izražaja u albumu “Re:member“. Njegov je osnovni cilj, kako je sam jednom prigodom rekao, prenijeti svijet klasike ljudima koji je obično ne slušaju i tako im otvoriti “prozor” u korijene glazbe, a koja svakom mora proširiti percepciju. Arnalds piše i glazbu za filmove i televiziju pri čemu navodi da mu je taj posao znatno lakši jer ima zadanu temu na koju se orijentira i ne vrluda puno kao kada piše solo glazbu. Vjerojatno pamtite kriminalističku seriju Broadchurch za koju je radio glazbu i osvojio nagradu Britanske akademije za televiziju (BAFTA).
Ono što glazbene frikove privlači u Arnaldsovoj glazbi je i vizualna kulisa, odnosno kratke filmske priče donesene s umjetničkom podlogom, a u kojima uspostavlja ravnotežu između dva različita medija.
Proces stvaranja je takav da ljudi pišu obično o svojim osjećajima kada su oni prožvakani, što znači da su intenzivni osjećaji stavljeni pod kontrolu. Upravo zbog toga, nakon pandemije, ukoliko je zaista gotova, uskoro možemo očekivati novu dozu zvučne ljepote. U osnovi svi oni koji vole melankolične skladbe i skloni su introspekciji s Ólafurom neće pogriješiti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
