Igra, zabava i obrazovanje u novom vijeku

Joseph Huizinga u knjiziHomo ludens navodi kako civilizacija proizlazi i razvija se u igri i kao igra. On dodaje novi pojam:homo ludens =čovjek koji se igra. Igra utječe na stjecanje ljudskog znanja, a, kako tvrdi autor, u temelju je svake igre natjecanje. Natjecanjem djeca usvajaju nove sposobnosti i znanja te predstavlja poticaj u razvoju ljudske kulture.

U novovjekovnim seoskim sredinama djecu su podučavali seoski župnici i učitelji. Poduke su obuhvaćale učenje čitanja, pisanja, računanja te vjersku poduku. Dio vremena djeca su provodila u učenju, pomaganju roditeljima u kući i izvan nje, ali su novovjekovna djeca bila i zaigrana. O dječjoj igri i pučkoj kulturi reprezentativno svjedoče slike Pietera Bruegela StarijegDječje igre (1559.1560.) iSeoska svadba(1568.). Djeca su prikazana u živoj igri, natjecanju, zabavi. Najčešći je prostor zabave seosko imanje, ulica, unutrašnjost kuće. Sudjeluju u raznim društvenim događajima: vjerskim svečanostima i proslavama blagdana, sajmovima, karnevalima, krizmama, itd. Prilikom javnih događaja, npr. svadbe, nalaze se u drugom planu, sa strane i u pozadini (stoje kraj stola ili sjede na podu), poštujući hijerarhiju uloga i obiteljskih odnosa koju će svojim odrastanjem zauzeti, sjesti za svoje mjesto za stolom.

Povijest djetinjstva zasigurno zauzima posebno mjesto u povijesti ljudskog društva.  Mnogi slikari ranog novog vijeka su prikazivali svakodnevicu djece – od hranjenja, odijevanja, interijera i eksterijera u kojima su boravili i izvršavali svakodnevne dužnosti te pomagali roditeljima, do društvenih svečanosti i ceremonija te prikaza odnosa roditelja i društva naspram djece.

Osim slika, podatci u matičnim knjigama, statutima, oporukama, školskim udžbenicima, nadgrobni spomenici, kanonske vizitacije, rječnici i dr. bogato su vrelo za proučavanje povijesti djetinjstva. Djeca su svoju svakodnevicu proživljavala kroz razne teškoće, ali uvijek usmjerena na radost, igru, a kroz igru i smijeh, natjecanje i prepirku ranonovovjekovne djece promatramo i opću povijest.

Piše: Anđelka Šimatović


Komentari