Hrvatski nazivi za mjesece u godini imaju vrlo slikovite i, možemo reći, logične nazive jer su povezani s prirodnim pojavama i ratarskim radovima. Mnogi su slavenski narodi zadržali stare i zanimljive nazive.
Prema slavenskim kalendarima pronađenima u današnjoj Ukrajini znanstvenici su utvrdili da su Slaveni razvili kalendar na temelju kretanja Sunca i Mjeseca. Godina se računala od ljeta do ljeta, pa ne čudi što se u Hrvatskoj još može čuti da se nešto dogodilo “ljeta Gospodnjega” u značenju godine. Kao i danas, slavenska je godina bila podijeljena u 12 mjeseci s nazivima koji ukazuju na radove u polju ili prirodne pojave tipične za to doba godine. Nakon prelaska na kršćanstvo i uslijed nepovezanosti hrvatskih krajeva u narodu su mjeseci dobili nove nazive.
Siječanj: svečan, svičen, sičanj, malobožićnjak, pavlovščak, prezimec, antoštak.
Veljača: svečen, veljak, svičan, veljanoć.
Ožujak: gregurjevščak, sušec, protuletnjak, lažak, marač.
Travanj: jurjevščak, traven, mali traven.
Svibanj: filipovčak, rožnjak, sviben.
Lipanj: ivanščak, klasen, rožencvet, ivanjski mesec.
Srpanj: jakopovščak, srpen, mali srpen, krišnjok, žetvenjak, krišnjok.
Kolovoz: velikomešnjak, kolovožnjak, osemnik.
Rujan: malomešnjak, rujen, jesenščak, pohust.
Listopad: miholjščak, kožaprst, desetnik, lukovščak, lučinski.
Studeni: vsesveščak, veternjak, zmiščak, katarinski, zimji.
Prosinac: velikobožičnjak, gruden, dvanajstnik.
Nakon uvođenja gregorijanskog kalendara 1582., vlast i Crkva zajedničkim su naporima pokušali navesti narod da prijeđe na novi kalendar. Dani i mjeseci pratili su se prema crkvenim blagdanima, pa su se i prvi tiskani kalendari za opću upotrebu izdavali s molitvenicima i pobožnim knjigama. Prvi tiskani kalendar na hrvatskom jeziku sastavio je bosanski franjevac Matija Divković. Zvao seNauk karstjanski za narod slovinskii tiskan je1611. u Veneciji. Stari pučki kalendari bili su puni praznovjerja i astroloških bilješki. Često su se tekstovi kalendara prevodili s njemačkoga, pa su tako nastale i mnoge izreke povezane s meteorološkim pojavama. Stoljećima su pučki kalendari sadržavali poučne izreke te savjete o zdravlju, prehrani i / ili poljoprivredi. Svoju kulturno-prosvjetnu ulogu pučki su kalendari izgubili tek nakon Drugog svjetskog rata.Evo primjera:
“Pervoga Meseca ne dobro kervi puščati
Nego koga počne beteg primarati,
Treba je papreno jesti i dobro vino piti,
Glavu i persi u toplom terpeti.”
ili
(dijete) “koje se rodi, gda je Mesec u Kozlu ali Vodnaru, biva rado betežljivo od merzle močvarnosti, otokov, vetrovj jest leno v delu, činjenju i svih poslih. Ako Mesec doli jemlje, takvo je Dete podverženo kašljom, bljuvotinam i leđenoj boli…”
Različiti nazivi za mjesece postali su problem kad su počele izlaziti novine na hrvatskom jeziku koje su trebali razumjeti svi. Bilo je to vrijeme narodnog preporoda. U Zagrebu 1835. počinju izlaziti Novine Horvatzke s književnim prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka u kojoj se pokreće rasprava o problematici različitih naziva mjeseci. Godine 1837. u Danici se prvi put predlažu današnji nazivi koji su izabrani na temelju djela Kućnik Stjepana Josipa Relkovića iz 1796. godine.
Iako se u 21. stoljeću ljudi sve manje zanima za prirodne pojave poput cvatnje lipe ili sviba te ljetne poljske radove, Hrvati su do danas zadržali stare nazive preuzete od slavenskih predaka.
Piše: Marsela Alić
