Hildegard iz Bingena – srednjovjekovna benediktinka, iscjeliteljica i mističarka

Piše: Hrvoje Spajić

U vrijeme kada je tek nekolicina žena znala pisati, njemačka redovnica Hildegard iz Bingena svojim je znanstvenim i umjetničkim opusom, ali i javnim istupima, nadmašila veliku većinu svojih muških kolega. Njena je priča primjer duha i intelekta koji prelaze sve društvene, fizičke i kulturne granice s ciljem svojevrsnog prekoračenja granica svijesti, doživljaja i iskustva.

Hildegard iz Bingena (1098. – 1179.) smatra se jednom od najneobičnijih i najfascinantnijih žena svih vremena. Riječ je o njemačkoj časnoj sestri (benediktinki), mističarki, iscjeliteljici (narodnoj liječnici), književnici, skladateljici, prirodoslovki, ljekarnici i polihistoru. Njezina djela pokrivaju široka područja kao što su religija (duhovnost), medicina, glazba, etika i kozmologija. Riječ je, dakle, o gotovo nevjerojatnoj ženi koja je bila „prva“ na mnogim poljima. U vrijeme kada je tek nekolicina žena znala pisati, Hildegard, znana i kao „Sibila s Rajne“, napisala je brojne radove iz područja teologije i vizionarstva. Ona je prvi kompozitor o kojoj su sačuvani cjeloviti biografski podaci. Oživljavanje interesa za tu izvanrednu srednjovjekovnu ženu potaknuli su muzikolozi i povjesničari znanosti i religije. Usto, Hildegardine vizije i nebesku glazbu uvelike su oponašali pripadnici pokreta New Age. Stoga je njezina priča važna za sve studente srednjovjekovne povijesti i kulture, a može poslužiti i kao inspiracija neodoljiva duha i vitalna intelekta koji prelaze sve socijalne, fizičke, kulturne granice s ciljem postizanja bezvremenske transcendentnosti ili svojevrsnog spoznajno-intuicijskog prekoračenja granica svijesti, doživljaja i iskustva. Međutim, o mnogo toga iz života Hildegard iz Bingena danas možemo samo dobrim dijelom nagađati i pretpostavljati jer mnoge informacije o njoj potječu iz legendi i priča koje su, istini za volju, zanimljive za čitanje, ali se ni u kojem slučaju ne trebaju smatrati povijesno relevantnima. Revnim redovnicima koji su nakon Hildegardine smrti izvješćivali o životu te izvanredne nadstojnice nisu bili važni biografski detalji, nego više prikaz svetičine pobožnosti i bogobojaznosti. Sve je to bilo u skladu sa srednjovjekovnim poimanjem „povijesti“ – nisu bile bitne činjenice, nego prikaz žive slike u glavi slušatelja, od kojih većina nije znala ni čitati ni pisati. Nasuprot tomu, kao što ćemo ukratko pokušati prikazati, djela Hildegard iz Bingena su autentična, a isto tako i njezine knjige o liječenju i poznavanju prirode, zapisi o djelovanju trava, snazi kamenja, utjecaju mjeseca, a pogotovo duhovne vizije te brojna pisma koja je kao nadstojnica pisala važnim i utjecajnim osobama svojega vremena. Zahvaljujući svim tim tekstovima, moguće je stvoriti približnu sliku o Hildegard, sliku koja nije statična i jednodimenzionalna, već slika puna dinamike i u stalnome kretanju te puna energije – kao što je bila ta uistinu fascinantna žena. Prije nego se posvetimo kratkom opi-su njezina lika i djela, valja istaknuti da svijet današnjice jednostavno više nije jednak Hildegardinu vremenu Europe 12. stoljeća. Ne bi trebalo smetnuti s uma da se u međuvremenu dogodio nesretni i nezahvalni slučaj talijanskog matematičara, ͓zičara, astronoma i  filozofa Galilea Galileija (1564. – 1642.), ali i velika svjetovna prekretnica unutar povijesti znanosti odigrana prije otprilike stotinu godina, a koju je istaknuti njemački filozof, pjesnik, skladatelj i klasični ͓filolog Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.), jedan od najprovokativnijih i najutjecajnijih mislilaca 19. st., opisao kao „prekid s tradicijom.“ Tijekom procesa sve veće sekularizacije, srednjovjekovna je teologija uvelike prepustila svoju poziciju društvenim znanostima ili pak onima prirodnima. Upravo moderna znanost predobro zna koliko je brzo, po svemu sudeći, pretrpjela štetu zbog svega toga te koliko se unutar svijeta tehnike poprilično srozala na puki šifrirani jezik specijaliziranih podataka. Suvremeni znanstveni svijet i vjerske zajednice iznova su otpočeli otvoren dijalog, ali istovre-meno i polemiku. Pa ipak, pitanja i dalje ostaju otvorena. Ali, kao što je to moderni prirodoslovac i ͓filozof Carl Friedrich von Weizsäcker (1912. – 2007.) priznao: „Nije sramota niti se trebamo bojati priznati što su misaoni problemi između religiozne (duhovne) istine i moderne svijesti ostali neriješeni.“ Svaki suvremeni i znatiželjni čovjek može slobodno zaviriti u bogatu sliku svijeta – koju ćemo probati predstaviti u ovom kratkom članku – koju je nam je iznimno zanimljivo i originalno pružila Hildegard iz Bingena te sam donijeti svoju prosudbu, ali na koncu ostaje nepobitna činjenica da je riječ o jednoj nesvakidašnjoj ženi u povijesti.

Podrijetlo, djetinjstvo i zavjet

stars
Hildegardino djelo

Hildegard je rođena 1098. u obitelji oca Hildeberta i majke Mechthild na seoskom imanju u Bermersheimu kod Alzeyja (rajnsko-hesenska oblast). Njezina je obitelj pripadala plemstvu iz stare franačke loze koja je služila grofovima von Spanheim, bliskim rođacima poznate vladarske obitelji von Hohenstau͒en. Mala Hildegard imala je vlastitu dadilju, što svjedoči o prilično imućnom obiteljskom statusu. Njihova je kamena kuća bila dobrostojeća zgrada u čijem se sklopu nalazila i crkva dok su mnogi seljaci kao podanici živjeli u jednostavnim kućicama od drveta i gline. Mala je Hildegard rasla u jednom „svijetu punom svjetla“ i imala je lijepo djetinjstvo. Već je u prvim godinama života imala vizije: „U svojoj trećoj godini vidjela sam veliko svjetlo od kojeg je zatitrala moja duša (…).“ Hildegard vizije naziva „ogledalima“ i „ogledima duše.“ Zbog toga svjetla i tih slika dijete je postalo nesigurno, zbunjeno i iscrpljeno. Mala se Hildegard nije usudila ni s kim razgovarati o tome i teško se nosila s tim slikama. Nakon prvih sedam godina života, prema shvaćanju ljudi iz srednjega vijeka, dio je djetinjstva završio. Moderna psihologija slično tumači da šestogodišnju ili sedmogodišnju djecu više ne treba zvati „malim djetetom“, već „školskim djetetom”. Razlozi zbog kojih su je njezini roditelji odlučili dati u samostan danas nam nisu potpuno poznati. S obzirom na to da je bila deseto dijete, boležljiva od rođenja, roditelji su, vjerojatno, Hildegardu željeli dati Bogu kao „desetinu“ (vrstu ondašnjeg poreza), kao svojevrsnu zahvalu za Božji blagoslov i molbu za daljnju zaštitu obitelji. Sa sigurnošću znamo da su je roditelji poslali u samostan kada je napunila osam godina, što je uobičajeno u srednjovjekovno doba. Ušla je u ženski razred koji je priključen muškom samostanu na brdu Disibodenu. Upravo se tada osnivao novi, zatvoreni zavjetni samostan. Mlada kći grofa iz Spanheima, Jutta iz Spanheima, u njemu je htjela svoj život u zavjetu posvetiti Bogu. S Hildegardom i još jednom djevojčicom Jutta iz Spanheima 1. studenoga 1106. stupa u zavjetni samostan. Nakon toga je zazidan ulaz i vrata prema vanjskom svijetu su zatvorena.Samostanske su ćelije bile male, a uvjeti života jednostavni. Jedan je prozor zavjetovanim sestrama omogućivao sudjelovanje u misama za redovnike susjednog samostana. Zavjetnom je samostanu vjerojatno pripadao povrtnjak i vrt s travama tako da su se te dvije djevojčice naučile brinuti o njima. Inače su mnogo učile, a osim čitati i pisati, naučile su barem osnove latinskoga jezika, biblijske priče, a sasvim sigurno i izradu  ručnog rada, što je tada u samostanima bio običaj. Jutta iz Spanheima koja je i sama bila mlada žena, mnogo je pjevala sa svojim učenicima te ih učila „pjevanje psalama“ i „Davidova pjevanja.“ Dani u zavjetnom samostanu bili su ispunjeni molitvom, pjesmama i radom. U godinama koje su slijedile u samostan su dolazile i druge djevojčice, sve iz plemićkih obitelji. Zatvoreni samostan Jutte iz Spainheima tada je bio na dobru glasu i mnogi su pripadnici plemstva davali svoje kćeri na odgoj, puštajući da vrijeme pokaže hoće li one i ostati u samostanu.Hildegard je vrlo brzo postala svjesna činjenice da će ostati u samostanu. On je postao njezin dom, njezina zajednica i mjesto na kojem se osjećala sigurno. Otići iz njega značilo bi poreći svoj cijeli odgoj. To Hildegard nikada nije učinila. Uvijek je kročila zacrtanim putem, čak i kada joj je bilo vrlo tegobno. Radila je stvari koje su u to vrijeme bile vrlo neobične za ženu. No, nikada nije dovodila u pitanje sustav, „poredak“. Poredak je za ljude iz srednjega vijeka bio „Božja želja.“ U njemu je bilo siromašnih i bogatih, onih koji su posjedovali i onih koji su bili obespravljeni. Mnogi su smatrali da je svijet jednostavno takav. Otprilike između svoje četrnaeste i sedamnaeste godine Hildegard polaže svoj zavjet i postaje benediktinska redovnica. U svečanoj ceremoniji biskup iz Bamberga podijelio joj je redovnički plašt kao vanjsko obilježje njezina staleža. Hildegard negdje u to vrijeme počinje pisati vlastite pjesme i skladati. Hildegardine pjesme odgovaraju gregorijanskim koralima, crkvenoj glazbi njezina vremena koja potječe iz „nebeske harmonije.“ Danas postoje posebni ansambli koji se bave proučavanjem Hildegardinih pjesama i pokušavaju tu glazbu reproducirati u skladu sa zahtjevima djela, što je zbog srednjovjekovne notacije vrlo zahtjevan pothvat. Međutim, tko npr. u pjesmama njemačkog ansambla čuje „Estampie“, naslutit će Hildegardin svijet o jednoglasju ljudske duše koje se može osjetiti u glazbi. Tu se mogu osjetiti drevne harmonije, tu su zemlja, voda, zrak i vatra vječni i stopljeni u jedno. Pjesma i titraj u koje želi uplesti cijeli svemir „zaokruženi su u nebeskoj harmoniji.“ Za ljude srednjega vijeka harmonija u glazbi predstavlja bitan dio njihova identiteta, ta cjelovitost svjetovne glazbe i nebeskih sfera. Skladatelji su isto kao i slušatelji, bili spremni na bezuvjetnu predanost. Bili su spremni u potpunosti uroniti u glazbu, priču, pjesmu, a bili su spremni istovremeno stopiti se, izgubiti se barem nakratko. To je imalo veze i sa smrću koja ih prati u svakodnevici, svjesnost da svaki dan života može biti posljednji. Stoga su živjeli prema načelu: živi svoj život u punini, iskoristi dan. I što god činiš, čini to svim svojim bićem.


Nadstojnica samostana i vizionarka

stranica u djelu Scivias
stranica u djelu Scivias

O sljedećim Hildegardinim godinama malo je toga poznato. Kada je bila mlada žena, vjerojatno je često bila teško bolesna zbog slabe tjelesne građe, osjetljiva na vrijeme, a tijelo je na svako negodovanje duše reagiralo snažnim bolesnim mani-festacijama. Danas to suvremena medicina naziva „psihosomatskim smetnjama.“ „Budi jedno sa samim sobom“, kazivala je Hildegard. Govorila je o „listajućoj životnoj snazi“ koja djeluje u čovjekovoj nutrini ako živi u skladu sa sobom i svijetom oko sebe. Njezino je osobno iskustvo da, ako se ta životna snaga ne može razvijati, izbijaju tegobe na tjelesnoj razini koje se očituju čak i u obliku paralize udova, teških smetnji vida i govora. Sve se to pojavljivalo kada si je nešto uskratila ili kada nije imala hrabrosti živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima jer se bojala posljedica. I tegobe su nestale tek kada se usudila podići svoj glas. Benediktinska redovnica Hildegard iz Bermesheima u tim je „skrivenim godinama“ vjerojatno provodila mnogo vremena u molitvi i meditaciji. Vjerojatno je tada nastala njezina jaka povezanost s biljkama i životinjama i svime što tamo živi i raste. Hildegard je svakim dijelom svoje duše osjećala svijet oko sebe. Osjetila je biće trava i životinja, a svoja precizna promatranja prirode dopunjavala je intuitivnom snagom. Usporedno je raslo njezino znanje o biljnoj medicini i ljudskom tijelu. Tradicionalna samostanska i narodna medicina tada je bila na vrlo visokoj razini, samostani su imali mnogo važnih priručnika grčke i arapske medicine, a redovnice i redovnici koji su po-znavali ljekovite biljke posjedovali su veliko praktično znanje. Svim se tim Hildegard koristila u svojem procesu učenja. Jutta iz Spanheima, nadstojnica zavjetnog samostana, bila je izuzetno popularna i okupila je mnogo sljedbenika pa se samostanski krug oko nje proširio. Nakon njezine smrti pred kraj 1136., „majstorica“ Jutta odredila je Hildegardu kao zamjenicu. Zavjetni se samostan u međuvremenu nekoliko puta povećao i mnoge su mlade žene htjele pod njezino okrilje. Hildegardu – „magistru“, dakle „majstoricu“ ili učiteljicu, kako su je sada zvali – čekali su mnogi praktični poslovi. Danas bi se ti poslovi nazvali menadžmentom. Samostanom je trebalo upravljati jer je morao biti i ekonomski isplativ da bi se mogao održati. U svim godinama samostanskog života Hildegard je često imala vizije, ali se nije „nad njima zgražala“, nego ih je primala „budno, svjesno i jasna uma (…), lica koja sam gledala.“ U samostanu se o viđenim slikama isprva usudila pričati Jutti iz Sanheima, a poslije i ostalima. No, uvijek su to bila njezina osobna iskustva – njezine slike, njezine vizije, njezina „lica.“ Tek u svojoj 43. godini života (1141.) čula je Gospodinov poziv: „Zapisuj sve što vidiš i čuješ!“ Morala je, dakle, s time u javnost. A to je bilo nešto čega se bojala. Nadstojnica je tražila duhovni savjet i savjetovala se s prepozitom Volmarom koji je pomagao redovnicama i redovnicima te obavljao organizaciju i poslove koji su uključivali i pisanje. Uz pomoć sestre Richardis i prepozita Volmara koji su nakon nekoga vremena uživali njezino veliko povjerenje, počela je pisati prvu knjigu „Scivias“ („Znaj puteve“). Hildegard je pisala ili diktirala, Volmar je ispravljao jer je njegov latinski bio znatno bolji. Hildegard nikad nije pomislila na to da knjigu piše na njemačkom jeziku. Ipak, morala je biti dostupna svima. Bio je to mukotrpan i dugotrajan posao, a svakidašnji život u samo-stanu nije smio trpjeti zbog pisanja. I tako je trajalo gotovo deset godina dok djelo 1151. nije bilo dovršeno. U tomu ranomu djelu susrećemo se ne samo s mističnom slikom svijeta i čovjeka, već i s prvorazrednim političkim svjedočanstvom u kojemu je Hildegard iznijela svoju kritiku toga vremena.

Izgradnja novog samostana

Zavjetni samostan u Disibodenbergu već je odavno postao pretijesan pa je nadstojnica odlučila sagraditi pravi samostan. Mjesto za samostan, Rupertsberg kod Bingena na Rajni, pronašla je u jednoj od svojih vizija. Rad koji je bio potreban za takav projekt danas se uopće ne može procijeniti. Riječ je o nevjerojatno velikom pothvatu. Ipak, on je uspio, a nadstojnici je donio mnoga priznanja jer je kao „jedna slaba žena“ dovršila takav projekt. Dvadeset redovnica i njihova majstorica 1150. godine useljavaju u samostan u Bingenu koji još ni izbliza nije završen. Isprva su životni uvjeti ondje bili teški, a kuća „mjesto kojemu je mnogo toga nedostajalo“. Žene plemkinje pokazale su nezadovoljstvo tako što su neke od njih napustile samostan. Ipak, mnoge su ostale, a došle su i nove. Nadstojnica Hildegard dovršila je svoju knjigu podno brda Rupert kod Bingena. S tim djelom, ali i s gradnjom samostana kamen po kamen, redak po redak, od Hildegard iz Bermersheima postala je „Hildegard iz Bingena”.  Nadbiskup iz Mainza 1. svibnja 1152. posvećuje novosagrađenu samostansku crkvu u Rupertsbergu. Za vrijeme velikog slavlja u crkvi redovnice izvode napjev „Ordo virtutum“ („Igra snaga“). Hildegard je prikazala i uglazbila jednu od svojih vizija. Vrag se bori s personi͓fikacijama vrlina za to tko će dobiti ljudsku dušu. Nadstojnica je u to vrijeme već daleko poznata kao skladateljica, njezine se pjesme pjevaju čak u pariškim crkvama. Proslavila ju je i njezina knjiga o vizijama. Pišu joj poznati teolozi, a papa Eugen III. njezine je vizije već nekoliko godina prije priznao uz odobravanje na sinodi u Trieru. Od svoje rane mladosti, kao što je istaknuto, Hildegard je tvrdila da ima religiozne objave. Primivši proročki poziv od Boga, pet godina nakon njezina izbora za poglavaricu samostana 1141., ispočetka je oklijevala s opisivanjem svojih vizija. Na kraju, nakon što joj je zdravlje popustilo od psihičkog tereta, članovi njezina reda nagovorili su je da piše. Kako su vijesti o njezinim objavama postajale poznate, papa Eugen III. čuo je za Hildegardu preko sv. Bernarda od Clairvauxa. Da bi utvrdio jesu li njezine vizije zaista božanski nadahnute, papa je sastavio komisiju koja je posjetila Hildegardu. Komisija ju proglašava stvarnim mistikom, a ne osobom s psihičkim teškoćama. Priznanje Crkve bilo je od velike važnosti jer je naposljetku Crkva bila ta koja odlučuje

De spiritu sancto
De spiritu sancto

hoće li se netko smatrati svecem ili proglasiti heretikom. A put između tih dviju krajnosti često zna biti vrlo uzak. Hildegard je živjela, a to su u međuvremenu svi znali, kao pobožna žena životom ugodnim Bogu. Ono što je saznala u svojim vizijama dolazilo je, kako se od tada službeno vjeruje, od Boga. Samostan u Bingenu postao je dojmljiv kompleks, a u njegovim velikim zgradama živjelo je oko pedeset redovnica. U radnim je prostorijama čak ugrađen vodovod. U novom je samostanu nadstojnica uredila i pisarnice, knjižnicu, zgradu za goste i hospicij za bolesne. To je bilo pravo seosko gospodarstvo sa stajama, štagljima, mlinom i zgradom za pečenje kruha te samostanskim vrtom. Usprkos tim velikim uspjesima, Hildegard je bila ispunjena žalošću jer su dvije njezine dugogodišnje vrtlarice napustile kuću. Sestra Adelheid postala je nadstojnica u Gandersheimu, a sestra Richardis je morala otići skroz na sjever države na čelo jednog samostana, što je Hildegard teško pogodilo. Hildegard je pokušala svom snagom spriječiti odlazak sestre Richardis, ali ju je na kraju morala pustiti da ode te joj je jako nedostajala. Kada je nadstojnik muškog samostana htio opozvati prepozita Volmara koji je u međuvremenu postao njezin osobni savjetnik, „na smrt“ se razboljela. Međutim, uskoro je spoznala duševni korijen svoje bolesti i oduprla se. Svojim je redovnicama obznanila: „Borit ću se“. Vidno oslabljena nadstojnica popela se uz pomoć svojih sestara na konja i odjahala u samostan Disibodenberg gdje je redovnicima u glavnoj dvorani priredila scenu koja je svima oduzela dah. Drastičnim je riječima objasnila nadstojniku da ne smije redovnicama oduzeti prepozita Volmara, „pastira umijeća duhovnog liječenja”. Samouvjereno je započela svoj govor riječima: „Blještavo svjetlo govori!“ Hildegard je, dakle, došla kao vizionarka, kao Božji govornik, i zaprijetila nadstojniku Kunu odmah najgorom posljedicom: „Za to će Vas uništiti Božji kazneni sud.“ Morao je to biti dojmljiv nastup. Jedna slaba, stara žena – a tada je svaka žena s više od pedeset godina bila stara – izvan sebe od ljutnje, i to za nadstojnika koji je bio naviknut da mu se ljudi obraćaju s ljubaznošću i podređenim tonom, jednostavno ga je ostavila bez teksta. Bila je to scena poput onih iz Staroga zavjeta.

Proročica i poznavateljica prirode

Hildegardina abeceda
Hildegardina abeceda

Akcija je polučila uspjeh. Nažalost, nadstojnik umire nedugo nakon toga pa se opet moralo pregovarati s njegovim nasljednikom. Tada se radilo i o financijskim stvarima – o darovanjima koja su pripadala plemkinjama pripadnicama samostana iz Bingena, a koja je zahtijevao muški samostan iz Disibodenberga. Plemkinje su ih odbile predati. Radilo se o ͓nancijskom opstanku ženskoga samostana, a redovnicima samo o zavisti i neodobravanju samostana koji je napredovao na čelu sa slavnom nadstojnicom. Svađa je trajala godinama i završila tek u proljeće 1158. uz pomoć nadbiskupa – u korist Hildegard iz Bingena. Hildegardu su sve češće nazivali “proročicom”.“Mnogi su tražili njezin savjet, molili za blagoslov ili su je, jednostavno, htjeli osobno vidjeti. Među njima je bilo i visoko pozicioniranih ljudi. Usporedno s tim rastao je njezin ugled kao poznavateljice umijeća liječenja. Već 1151., kratko nakon što je dovršila svoju prvu knjigu, počinje pisati o umijeću liječenja i o poznavanju prirode. U samostanima se uvijek njegovalo znanje o liječenju travama i biljkama i to se znanje prenosilo. Može se pretpostaviti da su Hildegardi bila poznata antička i arapska djela o umijeću liječenja, što je tada bio dio općeg znanja obrazovane žene koja je upućena u umijeće liječenja. Nadstojnica je tijekom pisanja vjerojatno stalno tražila savjet redovnica koje su se bavile njegom bolesnika i radile u samostanskoj ljekarni. Nije sačuvan izvornik Hildegardine knjige o umijeću liječenja. Postoje dijelovi koje su dopunili drugi autori, ali teksta koji je pisala sama Hildegard više nema. Sačuvani su njezini zapisi o poznavanju prirode koji Hildegardu prikazuju kao preciznu promatračicu životinjskog svijeta i prirode. Svi ti zapisi Hildegard iz Bingena pokazuju lijepu sliku cjeline, onako kako je to bilo važno za nju: suživot umijeća liječenja, poznavanja biljaka, učenja o bojama i oblicima, o travama, religijske filozofije i poznavanja prirode. Hildegard je pisala o djelovanju i biću kamenja, o ribama i životinjama općenito. Prije svega, njezina su promatranja iz života riba danas vrlo zanimljivo štivo suvremenim biolozima jer daju preciznu sliku o ribama iz staništa rijeke Nahe u 12. st., a takvi se podatci nigdje drugdje ne mogu pročitati.Hildegard se općenito smatra preciznom promatračicom. U području biljne medicine imala je veliko znanje o ljekovitoj snazi trava, dala je praktične napomene, opisala iskušana kućna sredstva i točno naznačila koje su biljke otrovne. Odmah pokraj toga zapisala je čarobne izreke, formule i molitve koje služe za jačanje bolesnika, opisala talismane koji čuvaju od zlih utjecaja, a trudnicama je preporučila kamen jaspis kao zaštitu „u njihovu tešku času“. Znanost govori o „ostacima germanskih religijskih predodžbi“ koje se mogu naći kod Hildegard. No, to je u biti obilježje poodmakloga srednjega vijeka koje ovdje dolazi do izražaja, a to je suživot magijskih i religioznih rituala te, s druge strane, nevjerojatno preciznih promatranja prirode, temeljitoga medicinskoga znanja i visoko razvijenoga poznavanja trava. Nadstojnica iz Rupertsberga postala je slavna žena. Glas da je žena s poznavanjem umijeća liječenja čuje se daleko te joj se mnogi obraćaju u nevolji. Pomaže često, ali samo tada „kada to Bog želi.“ Bez snage, bez blagoslova Svevišnjega ne pomažu ni najbolje trave, govori nadstojnica. Hildegard iz Bingena u to je vrijeme poznata kao vidjelica daleko izvan granica svoje zemlje. Zovu je prophetissa teutonica („njemačka proročica“). U pisarnicama njezina samostana izrađuju se dragocjene minijature, ilustracije vizija te pobožne žene kako bi svi koji ne znaju čitati mogli shvatiti njezine priče. Njezini se zapisi umnažaju, a note njezinih pjesama zapisuju. Hildegard se marljivo dopisuje s visoko pozicioniranim osobama, a za pomoć i savjet obraćaju joj se grofovi i klerici. Onima s čijim se djelovanjem nije slagala, Hildegard je pisala sama. Ljubazno, ali određeno opominje cara Friedricha I. Barbarossu: „Budi oprezan da te najviši kralj ne baci na pod zbog sljepila tvojih očiju.“ Bilo je to u vrijeme krvavih borbi za moć između Svetog Rimskog Carstva i Crkve.

Putovanja i javne propovijedi

samostan Disibodenberg
samostan u Disibodenbergu

Nadstojnica počinje putovati. S kritikom te epohe povezana su i četiri velika putovanja vezana uz propovijedi koje datiraju između 1158. i 1170., a u kojima je Hildegard ustilu evangeličke narodne propovijedi pozvala svoje razmaženo ženskasto doba (tempus muliebre) na preobrazbu. Unatoč dobi od više od šezdeset godina i često vrlo bolesnog stanja, započinje putovanja tijekom kojih propovijeda. Nakon otprilike 1158. propovijeda u Mainzu i Bambergu, u Metzu i Kölnu, putuje duž rijeke Mosel do Lothringena, a propovijeda i u Trieru. Ukupno odlazi na četiri putovanja na kojima drži propovijedi, a posljednje od njih vodi je u Njemačku. Sadržaj i odaziv tim misionarskim putovanjima na koja je kretala na konju, brodom ili pješice, odražavaju se u njezinim poslanicama, kao i u korespondenciji te svjedoče o ugledu proročice i o smjelosti njezinih javnih nastupa. Jedna žena koja tako nastupa u javnosti, još k tomu unutar Crkve, u to je vrijeme vrlo neobična pojava. „Jedinstven fenomen u povijesti zapadnoga svijeta“, piše u povijesnim izvorima.To su morali biti vrlo neobični nastupi, s posebnim raspoloženjima i vjerojatno s mnogo publike. Ipak, nema nikakvih zapisa o tim propovijedima. Čak niti sama nadstojnica nije o njima pisala. Ili su se upravo ti zapisi izgubili? Ovo posljednje može se samo nagađati. Hildegard tijekom svih tih godina nikada nije bila potpuno zdrava. Vjerojatno je bila tanka i blijeda žena, a u svojim kasnijim godinama i pogrbljena. Unatoč svemu tomu, još je jednom odlučila sagraditi novi samostan. Godine 1165., kada joj je bilo 67 godina, časne sestre iz Rupertsberga kupuju uništeni samostan (augustinska opatija) na drugoj strani rijeke Rajne, u današnjem Rüdesheim-Eibingenu. Vjerojatno je u tu uništenu zgradu uloženo mnogo rada, a u novoosnovani samostan uselilo se trideset redovnica. Redovnice iz Eiblingena nisu bile iz plemićkih obitelji. Hildegard je prvi put otvorila samostan za žene koje nisu plemenita roda. Ipak je odvojila plemstvo od neplemstva. Žene u Rupertsbergu ostale su zasebno. Samostanska su se vrata sada otvorila za puk, ali se red nije smio ometati. Svaki je tjedan nadstojnica čamcem prelazila Rajnu kako bi posjetila svoje sestre u Eibingenu. Godine 1802. taj je samostan bio sekulariziran, a danas je sjedište Opatije sv. Hildegard u Eibingenu.I pred kraj svojega života ta je starica još uvijek živjela sa svojim vizijama, slikama, „ogledima.“ Iako je od godine 1170. do 1173. bo-lovala od teške bolesti, ponovno je počela zapisivati svoje vizije. U svojim posljednjim zapisima opisuje „djelovanje Boga u svijetu i ljudima.“ O „gradnji svijeta“ piše u „Prirodi čovjeka“, o nebu i zemlji i mjestu koje čovjek zauzima u svemiru. Piše o kraju svijeta i izvoru života, pronalazi i imenuje ono što je bilo na samom početku kod stvaranja svijeta – ljubav. Ovdje je vrijedno istaknuti jednu epizodu iz 1178. koja svjedoči o iznimnom karakteru nadstojnice samostana. Naime, neki mladi plemić koji je počinio težak prekršaj umro je proklet od Crkve, a budući da se pred svoju smrt pokajao i dobio odrješenje od jednog svećenika bio je po vlastitoj želji pokopan na samostanskom groblju. Crkvena vlast u Mainzu zauzela je čvrsto sta-jalište da taj mladi čovjek nije javno oslobođen prokletstva Crkve, već jedino u intimnim okvirima ispo-vijedi, stoga mu je trebalo uskratiti crkveni pokop. Od samostana u Ru-pertsbergu zahtijevalo se da smjesta ekshumira njegovo tijelo i pokopa ga izvan katoličkog groblja jer će u protivnom samostan biti kažnjen interdiktom: zabranom obavljanja bogoslužja, pričesti i pjevanja psalama. Opatica Hildegard nije poslušala viši autoritet budući da je više cijenila pokajanje mladog čovjeka i njegovo pomirenje s Bogom u času smrti nego pravnu osudu crkvenih velikodostojnika u Mainzu. Zbog toga što je slijedila svoju savjest i ekshumaciju učinila nemogućom, svim redovnicima u samostanu mjesecima je uskraćeno obavljanje bogoslužja. Tek nakon potresnog apela upućenog nadbiskupu, koji je tada boravio u Rimu, uspjela se osloboditi crkvenog prokletstva bačenog na samostan. Hildegard iz Bingena, nadstojnica samostana Rupertsberg i Eibingen-Rüdesheim, umire 17. rujna 1179. u poodmakloj životnoj dobi. Nekoliko desetljeća kasnije, Hildegard iz Bingena prikazivana je sa svetačkom aureolom, no nikada nije proglašena sveticom. Postupak proglašenja sveticom, koji je 1217. pokrenut pod papom Grgurom IX., nikada nije proveden. Za narod to nije bilo važno jer ju je ionako ubrzo nakon njezine smrti počeo štovati kao narodnu sveticu.

Komentari