Salvador Dalí je znao reći da je jedina razlika između njega i ludog čovjeka u tome što on nije lud. Nismo sigurno da je to točno, no pokušat ćemo mu vjerovati na riječ. Iako ćete čitajući literaturu o Dalíju uvijek pronaći podatak da je volio biti okružen egzotičnim životinjama, budimo iskreni i priznajmo da je ovaj jedan od najpoznatijih španjolskih nadrealista ponajviše uživao u svom društvu, a sve životinje kojima se okruživao je zlostavljao u svrhu svoje samopromocije. Cilj je bio jedan jedini, a to je privlačenje pozornosti jer je shvatio da njegovo prenemaganje i afektiranje ima dobru prolaznost, pa je svoje ponašanje prilagodio tome.
Prvi ljubimac navodno šišmiš
Iako svi priču o Dalíju počinju s njegovim ocelotom, mi ćemo krenuti dalje u Dalíjevu prošlost, još u vrijeme njegova djetinjstva, kada je navodno, imao za ljubimca šišmiša, kojega je držao u svojoj sobi. Jednog dana, prema njegovoj verziji događaja, primijetio je da je šišmiš mrtav, kao i da je prekriven mravima, i od tog trenutka se, kako je sam tvrdio, u njega pojavila sklonost prema mravojedima, a mržnja prema samim mravima. Svi koji imamo životinje, a koje držimo s ljubavlju neovisno o vrsti kojoj pripadaju znamo da beživotno tijelo životinje neće odmah napasti mravi, što pokazuje da ako je tome doista bilo tako, da je životinja završila svoj život tko zna koliko prije nego je to ekscentrični Dalí primijetio.
U društvu mravojeda
.
Tijekom svoje karijere volio se pojavljivati na raznim događanjima ili jednostavno šokirati prolaznike s egzotičnim pratiteljima, a u tu je svrhu znao unajmiti mravojede. Ako pogledate fotografije i snimke mravojeda s kojima se pojavljivao u javnosti uočit ćete da nije uvijek riječ o istoj životinji. Vjerojatno je istina da ih je iznajmljivao u zoološkim vrtovima. Inače, mravojedi su plahe životinje koje žive u Srednjoj i Južnoj Americi, pa možete samo zamisliti kojem su stresu te životinje bile izložene. Ako niste pogledali – bacite pogled na njegovo gostovanje u emisiji Dicka Cavetta iz 1970. godine, a koje je pokazalo da je Dalíjev odnos prema životinjama prije zlostavljanje nego bilo što drugo.
Stvari koje proturječe istini i kupnja ocelota
I na kraju dolazimo do njegovog tobože voljenog ljubimca Baboua kojega je kupio, prema svemu sudeći od nekakvog prosjaka na ulici za 100 dolara, a to se zbilo u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Dalíjeva verzija priče kaže da je dobio ocelota ni manje ni više nego od predsjednika Kolumbije. Ovakve različite i zbunjujuće priče pokazuju da mu očito pričanje stvari koje proturječe istini nije bilo strano. No njegovo vlasništvo nad životinjom u pravom smislu riječi bilo je kratkog vijeka jer ga je po dolasku u hotel ostavio svom pomoćniku Johnu Peteru Mooreu. O životinji je Moore kontinuirano brinuo dok ga je Dalí vukao s vremena na vrijeme sa sobom na razna događanja ne bi li pokazao svoju “neobičnu stranu osobnosti” zainteresiranoj javnosti. Na sreću Baboua njegov je pomoćnik bio istinski zaljubljenik u životinje, barem u ocelote, pa je uz njega nabavio uskoro još dva.
Bacanje mačaka u zrak
O Dalíjevom okrutnom odnosu prema životinjama odlično svjedočanstvo pruža fotografija koja se naziva Dali Atomicus, a koja je snimljena 1948. godine u New Yorku. Snimanje je trajalo punih 6 sati, a u tom razdoblju su sirote mačke oko 30-ak puta bačene u zrak, zalivene vodom i slično. Uglavnom u nekim natpisima stoji da se mačkama nije dogodilo ništa, no sumnjamo u to. To izvješće samo znači da nisu bile mrtve kada su napustile studio, no pitanje je u kakvom su stanju bile nakon toga, odnosno koliko su još dugo poživjele.
Vratimo se mravojedima s početka priče, nije nemoguće da je njegova sklonost prema mravojedima bila vezana i uz teoretičara nadrealizma Andréa Bretona, i da je svojim prešetavanjima s mravojedima želio, recimo, odati počast autoru pjesme “Poslije divovskog mravojeda”. Zapravo je svojim postupcima potvrdio postavke spomenutog preminulog teoretičara da je nadrealizam, kada je Dalí u pitanju, doista oslobođen, ako ne uvijek estetskih, onda zasigurno moralnih skrupula. Završili bismo konstatacijom koju smo nedavno čuli, a prema kojoj je Dalí uistinu volio samo jedno egzotično biće, sebe.
Piše: Sonja Kirchhoffer
