Dilema: Jesu li se Kelti borili goli?

Kada govorimo o dalekim povijesnim razdobljima dosta toga ostaje na razini više ili manje uvjerljivih pretpostavki. Jedna od njih je vezana i uz Kelte. Često se postavlja pitanje jesu li oni u bitkama bili goli ili ne? Nažalost, oni nisu ostavili nikakve pisane podatke i sve što znamo njima, kao ‘golaćima’ ali i drugim temama, znamo zahvaljujući zapisima stranih grčkih i rimskih pisaca i nekim likovnim prikazima na različitim predmetima. S obzirom na neprijateljstvo između Kelta s jedne, i Grka i Rimljana s druge strane  ovdje se otvara pitanje pouzdanosti ovih izvora, koje su pisali njihovi neprijatelji, odnosno koliko im je za vjerovati? Ukoliko Vas zanima odgovor na ovdje postavljeno pitanje zavirite u ovaj članak i s njim “otputujte” nakratko u željeznodobni period ondašnje Europe.

Kelti kao hrabri ratnici

Kelti su bili na glasu kao hrabri ratnici koji su nastanjivali velik do Europe tijekom žejeznodobnog razdoblja.  Prema do sada skupljenim podacima neki od Kelta su zasigurno išli u bitke goli sa sobom noseći samo oružje i štitove. U odnosu na rimske štitove, keltski su štitovi bili manji i nisu omogućavali zaštitu cijelog tijela, što je bilo prilično nezgodno kada se nađete “oko u oko” s Rimljanima, koji su bili bolje naoružani i organizirani. Glavno oružje Kelta bili su mač i koplje. U prilog nagim Keltima ide i poznata antička skulptura umirućeg Gala, kao remek djelo starovjekovne umjetnosti u kojoj je goli Kelt imao oko vrata ogromni torkves odnosno obruč koji je mogao biti izrađeni od jednog ili više komada željeza, srebra ili zlata. U mlađem željeznom dobu torkvesi postaju oznaka društvenog statusa. Tu su i keltski novčići na kojima su, također, prikazani goli keltski ratnici. Većina Kelta nosila je ipak odjeću u ratu, kao i u svakodnevnom životu.

Žene ratnice


Tacit je rekao da su keltske žene bile velike i zastrašujuće poput muškarca, ako je to istina nije ni čudo što su  sudjelovale u borbama. No, podatak o golim ženama nije zabilježen, nažalost rimskih vojnika i drugih keltskih suparnika.

Razni autori o Keltima i njihovoj odjevenosti  

O tome da su bili umješni obrtnici ide u prilog i to što su Rimljani preuzeli njihove kacige i uvrstili ih u svoju standardnu opremu. Polibije koji je živio u 2. st. pr. Kr. piše o bitci kod Telamona koja se zbila nekoliko desetljeća prije njegova vremena, točnije 225. pr. Kr., i pri tome spominje skupinu Gaestataes kao skupinu najamnika koje su Kelti angažirali da im se pridruže u ratu s Rimljanima. Ova je skupina, čije podrijetlo nije u potpunosti sigurno, ušla u koaliciju s ostalim keltskim plemenima. Oni su nastanjivali područje Alpa, u blizini rijeke Rhône, i prema Polibijevim tvrdnjama u toj bitci su sudjelovali goli. Za to su sudioništvo odmah bili plaćeni velikim količinama zlata, ali su im obećana i bogatstva pri podijeli plijena, ukoliko poraze Rimljane. Polibije je pouzdan autor u kojeg često možemo naći dosta grčkih predrasuda, ali kojem uglavnom možemo vjerovati. No, sudioništvo spomenutog plemena u ratu teško je objektivno sagledati jer mi zapravo ne znamo jesu li oni keltsko pleme ili nisu. Uglavnom u toj su bitci Kelti s Gaestatima doživjeli poraz tako da od raspodjele obećanog plijena nisu dobili ništa, osim što su izgubili velik broj ljudstva. Tit Livije, također, spominje gole Kelte u borbi i kaže da je krv mrtvih Kelta na goloj koži, bila u jakom kontrastu s bljedilom njihovih tijela te davala čitavom dojmu sukoba još veću notu užasa. Međutim, nema dokaza da su se Kelti borili potpuno goli u vrijeme Julija Cezara, koji je pisao o svojim ratovima s Galima. On na pojedinim mjestima govori o odjeći Kelta, koja ukazuje da su nosili plašteve i da su se dijelom ispod njih nazirala gola tijela odnosno prsa. Vjerojatno je da su se tijekom vremena keltski običaji promijenili jer je veliki vremenski jaz između bitke koja se vodila 225. pr. Kr. i Cezarovih ratova iz sredine 1. st. pr. Kr.

Razlozi za golotinju

Zašto su neki od Kelta išli u ovakvu bitku potpuno goli? Više je razloga poput, njihovih golih, obojenih i tetoviranih jakih tijela koja su djelovala impresivno i bila zastrašujući čimbenik, koji je neprijatelje trebao iznenaditi i uplašiti. Kao drugo smatrali su da će se lakše boriti bez odjeće, koja im u pokretima neće biti smetnja. U borbu su ulazili s pjesmom koja ima je davala dodatnu notu hrabrosti.

Poput “ovaca za klanje”

Jedna od novih pretpostavki smatra da su u bitku išli goli predstavnici keltskih kultova koji su na taj način sa sobom dovodili bogove u bitku, što im je bio dodatan element koji je podizao raspoloženje svih sudionika borbe. Kelti su imali velik broj bogova, no samo su dva bila zajednička svima to je vrhovni bog Lug, kao i božica majka. Osnovni problem u keltskom načinu ratovanje je to što nisu imali nikakvu razrađenu taktiku poput Rimljana, i oslanjali su se na hrabrost, koja sama po sebi nije bila dovoljna. Ušli bi u bitku s puno adrenalina, a kada bi njegova razina spala, zbog svoje loše organizacije postajali su Rimljanima nešto poput “ovaca za klanje”.

Uloga bogova u ratu

Postoji mogućnost da su članovi keltskih kultova koji su prema spomenutoj novoj teoriji ulazili u bitku predstavljajući neku vrst, uvjetno rečeno, posude u kojoj je prebivalo božanstvo što je među svim ostalim ratnicima stvaralo osjećaj nadmoći, i davalo im dodatnu dozu adrenalina i srčanosti.

Odgovor na pitanje iz naslova je da su se Kelti najvjerojatnije u ranijim razdobljima mlađeg željeznog doba borili neodjeveni, no da su se tijekom vremena očito običaji promijenili, barem u doba Julija Cezara na području Galije, inače bi on to već zasigurno istaknuo u negativnom kontekstu, pripisujući to njihovom divljaštvu. Nova pretpostavka o kultnom karakteru golih boraca, traži dodatno istraživanje i treba je tretirati kao mogućnost koju treba dobro preispitati u budućim istraživanjima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari