Čibirci i Ćići unatoč tome što govore vrlo sličnim jezikom ne mogu se sami među sobom složiti jesu li oni jedna ili dvije različite jezične skupine. Odgovor na ovo pitanja ovisi o tome koga pitate. Tako će vam stanovnici Žejana koji žive na području Ćićarije, u sjeveroistočnoj Istri, reći da su oni i nitko drugi Ćići, dok su prema njima, njihovi susjedi nešto drugo te ih nazivaju Čibircima ili Vlasima. Za Žejane su Čibirci stanovnici smješteni južno od Ćićarije i zapadno od Učke. Ovi potonji su manje isključivi po tom pitanju, a naseljavaju područje uz Čepićko polje poput Brda, Jesenovika, Letaja, Nove Vasi, Šušnjevice. Ovakav različit pristup prema pitanju vlastite pripadnosti i jezika, pokazuje veću otvorenost Čibiraca prema zajedničkim korijenima, što je posljedica njihova manje izoliranog položaja u odnosu na njihove znatno zatvorenije susjede iz Žejana.
Crna smrt i talijanski prezir
Ime Ćići se spominje u obliku prezimena u prvim desetljećima 15. st. dok se u drugoj polovici istog stoljeća spominju kao etnička skupina. Tom se prigodom navodi da oni u službi Ivana Frankapana pljačkaju krajeve pod Učkom. Upravo zapadno od Učke smjestit će se stanovništvo poznato pod imenom Čibirci, a koji kako sada stvari stoje pripadaju istoj jezičnoj skupini stanovnika, kao i oni koji sebe zovu Ćićima. U iduća dva stoljeća to se ime spominje u više oblika i u priličnoj brojnoj dokumentaciji. Primjerice godine 1530. Benedikt Kuripešić u svom “Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju” spominje Ćiće kao doseljenike iz sjeverne Srbije koji dolaze u Bosnu. Osam godina kasnije Nikola Jurišić piše caru Ferdinandu i u njemu spominje Vlahe koji se zovu Ćići, što ide dodatno u prilog bliskosti Čibiraca i Ćića. Prema pisanim svjedočanstvima, ali i usmenoj predaji to je stanovništvo iz Bosne pristiglo u Hrvatsku. Na području Hrvatske prvo se oni spominju u planinskim dijelovima Hrvatske da bi tijekom 15. st. krenuli dalje, prema Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Knezovi Frankapani ih doseljavaju na Krk odakle su kasnije iselili u opustjele dijelove Istre. Naime, nakon što je kuga poharala Istru i opustošila pojedina područja, Venecija i Austrija potiču naseljavanje Vlaha na istarska područja. U govoru istarskih Talijana ime ciccio imalo je ne baš pozitivno značenje te je ukazivalo na prezir Talijana prema hrvatskim i drugim slavenskim naseljenicima ovog područja. Imenom Vlasi starosjedioci su nazivali došljake pridošle krajem srednjeg vijeka. To se novo pridošlo stanovništvo razlikovalo svojim jezikom od starosjedilačkog hrvatskog i slavenskog stanovništva koje je govorilo čakavštinom. Novodoseljeno stanovništvo se bavilo u vrijeme dolaska raznim poslovima poput sječe šuma, vađenja ugljena te polunomadskim stočarstvom.
Jezik koji izumire
Velik broj ljudi stiže na područje Istre u bijegu pred Turcima. Pravim Vlasima etnolozi i povjesničari nazivaju Ćiće i Čibirce na području Istre. U 17. st. Johann Weikhard von Valvasor Vlahe spominje kao Ćiće, a Pietro Kandler u prvoj polovici 19. st. spominje zemlju Ćića i njihov romanski ili vlaški jezik.
Govor Ćića i Čibiraca sadrži uz romanske karakteristike i utjecaje hrvatskog, i u manjoj mjeri talijanskog jezika, a taj se govor sačuvao do danas. Jezik kojim govore svrstava se u najzapadniji dijalekt rumunjskog jezika, a pripada romanskoj jezičnoj skupini. Njegovi se drugi dijalekti mogu čuti i u manjim zajednicama Albanije, Bugarske, Grčke i drugdje. U 20-im godinama 20. st. bila su zabilježena u Istri 1644 govornika ovog jezika, a četiri desetljeća kasnije im se broj smanjio na 1200 osoba. Danas ih još ima otprilike nekoliko stotina. Broj govornika je teško točno odrediti s obzirom na sve učestalije migracije i istovremeno sve izrazitiju, globalno gledano, pojačanu asimilaciju.
Računa se da u svijetu pripadnika ove skupine stanovnika ima oko tisuću dok ih je u Hrvatskoj još oko dvjestotinjak. Oni nemaju svoju pisanu tradiciju već samo nematerijalnu usmenu baštinu koja se nedavno počela bilježiti metodom usmene povijesti, a koja sprečava da prošlost s umrlim pojedincima zauvijek nestane. Uspjeli su sačuvati specifičan jezik koji predstavlja posebnost, a koji se, također, počeo dokumentirati kako bi se oteo zaboravu. To stanovništvo nema jedinstven osjećaj identiteta te se oni sami različito izjašnjavaju. Takvo ne povezivanje jezika sa zasebnim narodnim identitetom jedan je od razloga zbog kojih će ovaj jezik za koje desetljeće izumrijeti. Po svemu sudeći to je stanovništvo Ćića i Čibiraca poteklo od ovdje doseljenih Vlaha pristiglih s vjerojatno rumunjskog jezičnog područja, a odakle su migrirali u dugom vremenskom razdoblju preko Srbije i Bosne, dok u Hrvatsku stižu negdje u 15. st.
U pitanju je jezik koji je opstao pet stoljeća na području sjeveroistočne Istre i Čepićkog polja zahvaljujući prometnoj izoliranosti. Govornike ovog jezika neki lingvisti doživljavaju kao one koji pričaju starijim dijalektom rumunjskog, a neki pak kao one koji govore posebnim jezikom.
Njihov dolazak u Istru povezan je s činjenicom da je Istru poharala kuga te odnijela velik broj života. Navodi se da su doseljenici bili, između ostalog, stočari koji su išli za svojom stokom, a područje Istre u koje su doselili bilo je idealno za njihov način života, zbog čega su se tu velikim dijelom i zadržali.
Unatoč čuvanju jezika kao svoje posebnosti ovdašnje je stanovništvo prestalo njegovati svoje običaje. Zahvaljujući zabilježenim razgovorima sa stanovnicima Žejana saznali smo što je njima bila omiljena domaća hrana. Ona se sastojala od palente, kupusa i suhog svinjskog mesa dok su se za desert često pravile fritule. Uz veselice se barem u Žejanima rado svirao tradicionalan instrument koji se zove cindra i donekle nalikuje tamburici, ali u upotrebi je i harmonika. Uz nju se plesalo, a sačuvali su i nošnju karakterističnu za 19. st. Iako su ponosni na jezik koji su sačuvali svjesni su da će s posljednjima živim govornicima ovog jezika ugasnuti i njihov jezik. Zato je metoda usmene povijesti spasonosna u otimanju zaboravu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
