Stanovnici sela Žejana se izdvajaju od ostalih i dosta su suzdržani prema cijeloj tematici. Kaže da govore nekim romanskim dijalektom koji, po njima, nije rumunjski jer se s Rumunjima ne razumiju i uvijek im je u komunikaciji s njima trebao prevodilac. Navode da nisu sigurni u podrijetlo svog jezika, koji u sebi ima dosta talijanskih riječi.
Suzdržanost prema rumunjskim istraživačima
Prvi rumunjski istraživači dolaze ovdje sredinom 19. st. i počinju ih tretirati rumunjskom nacionalnom manjinom. U drugom desetljeću 20. st. počinje se za ovu specifičnu istarsku zajednicu koristiti termin istrorumunjska. Istrani ovog specifičnog jezika bili su, također, više puta u Rumunjskoj. Svoj jezik smatraju svojim, niti vlaškim niti rumunjskim. To što im treba prevodilac definitivno je pokazatelj mijena koje tijekom vremena neki jezik prolazi, ukazujući i na druge promjene koje su posljedica selidbi i asimilacije s drugim stanovništvom, a u tom je dugom procesu rumunjska jezična baza bila popunjavana novim riječima različitog podrijetla.
Stanovnici Žejana inzistiraju na različitosti. Ipak novinari koji su ih svojevremeno posjetili kažu da između stanovnika koji se nazivaju Čibirci i Ćići nisu primijetili probleme u komunikaciji. Ovaj je jezik uvršten u UNESCO-v popis ugroženih jezika 2003. U osnovi Vlasi su romanizirani narodi jugoistočne Europe, a u njih ulaze i Rumunji. Selo Žejane smjestilo se tridesetak kilometara od Opatije na Ćićariji. Njihov jezik ide u prilog vlaškom podrijetlu. Zanimljivo je da su stanovnici ovog područja bili više upućeni na Sloveniju negoli na Rijeku ili Opatiju. Danas pretežno u tom selu žive sredovječni i stariji ljudi. Sličnim jezikom govore i naseljenici Čepićkog polja poput Šušnjevice.
Razgovori kao način suprotstavljanja zaboravu
Zahvaljujući metodi usmene povijesti saznajemo da su preci Ivanke Sonje Doričić iz Žejana stigli prije nekih 500 godina. Stanovništvo se zbog loših političkih i gospodarskih prilika često općenito gledano seli, pa se takva situacija odrazila na ovdje doseljeno stanovništvo koje se raseljavalo u nekoliko etapa. Prva je zabilježena na prijelazu iz 19. u 20. st, druga u vrijeme Drugog svjetskog rata, treća nakon rata. Drugim riječima non stop. Za Drugog svjetskog rata selo Žejane je bilo potpuno uništeno, nakon toga se obnavlja i stanovništvo se vraća. Početkom 20. st. ovdje žive različiti tipovi obitelji od proširenih preko jednostavnih do onih nepotpunih. Prije rata oni su učili talijanski jezik, što je nesumnjivo moralo utjecati na ulazak talijanskih riječi u njihov govor. Većina njihove djece nije znala hrvatski do šezdesetih godina 20. stoljeća. S obzirom na svoj sjeveroistočni položaj dosta su više bili usmjereni na Sloveniju negoli na Rijeku i Opatiju, što je, također, moralo dati određena obilježja jeziku kojim govore. U selu Žejane živi nešto više od 53 govornika ovog jezika dok ih je još nešto manje od 200 na području južno od Ćićarije.
Od asimilacije do digitalizacije
Iako je u osnovi jezik Ćića i Čibiraca vrlo sličan, među njima postoje manje razlike. Žejani koriste više hrvatskih riječi dok njihovi susjedi su više pod utjecajem talijanskog jezika. Stanovnici Šušnjevice i okolice reći će da govore vlaški, a stanovnici Žejana žejanski. U pitanju je jedan jezik koji uz evidentne manje međusobne različitosti pripada jednoj od četiri skupine romanskih jezika. Danas se počelo raditi na očuvanju njihovog posebnog kulturnog identiteta. Život se danas naglo promijenio sela su opustjela, a gradovi se naglo povećali. Sve je to utjecalo na ubrzavanje procesa asimilacije i gubljenja zasebnih obilježja ovdašnjih stanovnika. Ministarstvo kulture njihov je jezik uvrstilo na popis hrvatske kulturne nematerijalne baštine 2007. godine te se počelo raditi na projektu njegove digitalizacije i istovremene edukacije.
Piše: Sonja Kirchhoffer
