Četiri nedovoljno slavne hrvatske slikarice

U 19. stoljeću u Hrvatskoj se rodilo više od pedeset slikarica čije se stvaralaštvo još otkriva, a do objektivnog vrednovanja proći će još dugo. U 19. stoljeću, a i početkom 20. stoljeća, pristojne žene nisu smjele izaći same na ulicu, a kamoli pohađati umjetničke škole. Ako su im roditelji bili dovoljno bogati i prosvijećeni, mlade su slikarice najčešće dobivale poduku u roditeljskom domu. Rijetko su dobile priliku otići u neki drugi grad, i to uz pratnju obitelji.


Broj_4Cata Dujšin Ribar

Slikarica i pjesnikinja Katarina Vidović rođena je u Trogiru 1897. godine. Nadimak joj je bio Cata. Nakon tečaja slikarstva kod Emanuela Vidovića u Splitu, upisala je zagrebačku Višu umjetničku školu (kasnije Akademiju likovnih umjetnosti). Njezini učitelji bili su Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i brojni slavni slikari s početka 20. stoljeća. Zbog narušena zdravlja nije diplomirala, pa je uzimala privatnu poduku kod Vladimira Becića.

Zaposlila se kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Njezina velika ljubav bio je student glume Dubravko Dujšin. Vjenčali su se 1920. i živjeli u Zagrebu vrlo skromno kao podstanari u malenom potkrovlju. Kasnije im je prijatelj ustupio svoj stan, gdje je Cata 1927. mogla imati atelje i organizirati svoju prvu samostalnu izložbu. Kritika se o njoj izrazila vrlo pozitivno. Njezina prva samostalna inozemna izložba održana je 1936. u Londonu u Cooling Galleries Ltd. Cata se usavršavala u Londonu i Parizu. Njezina djela izabrana su za izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. godine. Nevolje je donio Drugi svjetski rat. Oboje su uhićeni, a Dubravko umire ubrzo nakon rata. Cati je trebalo dugo da se oporavi. Budući da je bila vrsna portretistica, pozvana je naslikati portrete Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Oboje su izgubili bliske osobe, zbližili se i vjenčali 1952. godine.

Cata Dujšin Ribar naslikala je više od 5000 djela. Izlagala je u Londonu, New Yorku, Washingtonu, Veneciji, Milanu. U njezinim djelima vidljiv je mediteranski karakter i sjećanje na djetinjstvo. Većina slika nastala je u tehnici ulja na platnu, kartonu ili lesonitu. Obožavala je slikati pejzaže (masline) i vedute dalmatinskih gradova. Nije prihvaćala likovne utjecaje. Ova izrazito plodna slikarica objavila je četiri zbirke pjesamaRastanci bez rastanaka, Iz kamene jeke, Catina lirika i Moj dom. Darovala je zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga te arhivsku građu i cjelokupni inventar svoga stana Gradu Zagrebu, uz uvjet da se u stanu otvori memorijalna zbirka. Umrla je u Zagrebu 1994. godine. Na nadgrobnom spomeniku Cate i Dubravka Dujšina urezani su Catini stihovi: “Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci”.


Broj_3

Anka Krizmanić

Hrvatska slikarica i grafičarka Anka Sivoš rođena je 1896. godine u Omilju pokraj Sv. Ivana Zeline. Pripadala je plemićkoj obitelji, ali nakon očeve smrti sa sestrom i majkom dolazi u Zagreb, gdje žive u neimaštini. Da bi dobile pomoć od majčine obitelji, preuzele su prezime Krizmanić. Anki je najviše pomagala bogata tetka i omogućila joj rano likovno obrazovanje. Tetka je pokazala nećakinjine radove slikaru Tomislavu Krizmanu, koji je odmah prepoznao velik talent i počeo ju podučavati. Imala je samo 14 godina kad su njena djela izložena u Umjetničkom paviljonu. U narednim godinama pokazuje svoje radove u okviru izložbi Slikarske škole Tomislava Krizmana. U Dresdenu je uz stipendiju završila Školu za umjetnički obrt (njem. Kunstgewerbeschule) i osvojila srebrnu medalju za grafiku. Godine 1917. vratila se u Zagreb i postala redoviti članProljetnog salona. Veliki obožavatelj njezina rada bio je pjesnik Antun Branko Šimić.

Anka Krizmanić sudjelovala je na brojnim domaćim i inozemnim izložbama te je izlagala i samostalno. Udala se za planinara Dragutina Paulića, s kojim je otkrila ljubav prema prirodi pa nastaju brojna djela s motivima gorja, otoka i Plitvičkih jezera. Slikala je portrete, karikature i reklame za časopis. Nakon rastave dobila je stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu 1929. 1930. godine. Potom je u Zagrebu osam godina radila kao crtač na Medicinskom fakultetu. Nakon toga je postala profesionalna slikarica što joj je omogućilo više slobode i vremena za stvaranje. U tom razdoblju nastali su brojni portreti slavnih umjetnika te je postala članica ULUH-a (1945.). U početku karijere pripadala je moderni, a kasnije je slikala izvan svih suvremenih tokova. Anka Krizmanić ostala je najpoznatija po ciklusu plesačica i ljubavnika, velikoj zidnoj tapiseriji Hrvatsko selo Šestine,pejzažima Medvednica poslije kiše, Oštrc, Goveđari na Mljetu te Sjedeći akt  iNa koncertu. Od portreta valja istaknuti one Dragutina Paulića, Antuna Branka Šimića, Anke Lovrenčić, Ludwiga Weiningera, Zvonimira Ljevakovića iAutoportret.

Održala je više samostalnih izložbi i otišla u mirovinu 1959., ali je nastavila stvarati. Sama je 1971. dovršila svojPotpuni katalog radova, u kojem broji 5761 djelo, stvoreno izvan suvremenih slikarskih tendencija. Pred kraj života imala je dijagnosticirane psihičke smetnje i udala se za gotovo 70 godina mlađeg muškarca, vjerojatno na prijevaru. Godine 1986. priređena joj je posljednja retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Umrla je iduće godine doživjevši duboku starost (92), a suprug je spornom oporukom dobio svu njenu ostavštinu.


Broj_2

Nasta Rojc

U bogatoj bjelovarskoj obitelji austrougarskog predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, Milana Rojca,1883. godinerodila se Nasta. Od rane mladosti znala je da će biti umjetnica i da ima homoseksualne sklonosti. Otac se protivio slikarskom pozivu i poslao je u samostan u Grazu, ali Nasta se nije promijenila. Otac i kći, svjesni da nijedno neće popustiti, postigli su kompromis. Otac će Nasti izabrati supruga, a kao kompromis će joj omogućiti likovnu izobrazbu.

Njezin prvi učitelj u Zagrebu bio je slavni Oton Iveković. Zatim odlazi u Beč na Kunstschule für Frauen und Mädchen (njem. Umjetnička škola za žene i djevojke) i u München, gdje se druži s najboljim hrvatskim slikarima toga doba Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom. Nažalost, u Münchenu nije mogla puno ostvariti pa se vraća u Beč i završava studij. Nakon povratka u Zagreb radila je u Ivekovićevom ateljeu i udala se za Branka Šenou, sina Augusta Šenoe. Brak je bio formalan jer je Nasta otvoreno živjela s britanskom časnicom Alexandrom Onslow do njene smrti 1946. godine

Nastin slikarski opus bilježili su brojni portreti i autoportreti. Brojne su ugledne obitelji i osobe iz javnog života htjele da im Nasta naslika portret. Najpoznatije slike su ulja na platnuAutoportret u lovačkom odijelu iAutoportret s konjem. Od ostalih poznatih slika treba izdvojiti:Žena spaja kontinente, Vizija, Agonija, Morski pejsaž, Putnik, Portret glumice Marije Ružičke Strozzi (vlasništvo zagrebačkog HNK-a) iSimbolistički autoportretOdržala je samostalnu izložbu u londonskoj galeriji Gieves Art Gallery. Redovito je sudjelovala na izložbama u Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj, Češkoj… Jedan od najutjecajnijih američkih časopisaTime objavio je pozitivnu kritiku o Nastinom slikarstvu. Ove je godine u Beču otvorena izložbaHommage à Nasta Rojc. Umrla je 1964. u velikom siromaštvu i zaboravljena.


Broj_1

Slava Raškaj

Slavomira Friderika Olga Raškaj rodila se u Ozlju 1877. godine. Njezina je obitelj plemenitaškog porijekla, koja se spominje već u 13. stoljeću i potječe od mađarskog plemena Gutkeled. Hrvatska grana obitelji je s vremenom dobila naziv Raškaj po zemljoposjedu Raska u današnjoj Slovačkoj. 

Slava Raškaj rođena je gluhonijema i otac ju je poslao u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču. Tamo je završila osnovnu i srednju školu te dobila solidno likovno obrazovanje. Naučila je njemački, francuski i tehniku za komunikaciju gluhonijemih. Vratila se obitelji kad je imala 15 godina.Dodatno obrazovanje u slikarstvu stekla je 1895. 1898. dok je boravila u zagrebačkom Zavodu za gluhonijeme. Besplatno ju je dodatno podučavao popularni zagrebački slikar Bela Čikoš Sesija. Pomogla mu je pripremiti dva rada za izložbu u Parizu.

Njeno glavno izražajno sredstvo svakako je akvarel. Na jedinstven je način dočarala svu ljepotu prirode i svoje romantične, nježne duše. Odrastajući u predivnom krajoliku rijeke Kupe, Slava je inspiraciju pronalazila u prirodi te će voda biti čest motiv njenih djela. Bila je jedina slikarica svoga doba koja je čitavo djelo slikala u prirodi. Sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (1898.) te izlagala u Sankt Peterburgu, Moskvi i Parizu. Njezina druga faza smatra se najboljom i impresionističkom. Tad nastaju Kruške,Suncokreti,Potočnice, a najpoznatija je po prekrasnom ciklusu.

Sve je teže podnosila gluhonijemost te su se pojavili prvi znaci depresije. Godine 1899. vratila se u Zavod za gluhonijeme i oboljela od tuberkuloze. Nakon nekoliko godina otac ju je morao smjestiti na liječenje u umobolnicu. Umrla je od tuberkuloze 1906. u Zagrebu, gdje je pokopana, a zatim su posmrtni ostaci preneseni u Ozalj.Lopoči koji su nastali u zagrebačkom Botaničkom vrtu. Svjetski poznata izdavačka kuća Taschen izdala je monografiju Impresionistička umjetnost 1860. 1920. Od hrvatskih slikara samo je Slava Raškaj uvrštena u kategoriju slikarstva na otvorenom.

Piše: Marsela Alić

Komentari