Select your Top Menu from wp menus

Četiri nedovoljno slavne hrvatske slikarice

Četiri nedovoljno slavne hrvatske slikarice

U 19. stoljeću u Hrvatskoj se rodilo više od pedeset slikarica čije se stvaralaštvo još otkriva, a do objektivnog vrednovanja proći će još dugo. U 19. stoljeću, a i početkom 20. stoljeća, pristojne žene nisu smjele izaći same na ulicu, a kamoli pohađati umjetničke škole. Ako su im roditelji bili dovoljno bogati i prosvijećeni, mlade su slikarice najčešće dobivale poduku u roditeljskom domu. Rijetko su dobile priliku otići u neki drugi grad, i to uz pratnju obitelji.


Broj_4Cata Dujšin Ribar

Slikarica i pjesnikinja Katarina Vidović rođena je u Trogiru 1897. godine. Nadimak joj je bio Cata. Nakon tečaja slikarstva kod Emanuela Vidovića u Splitu, upisala je zagrebačku Višu umjetničku školu (kasnije Akademiju likovnih umjetnosti). Njezini učitelji bili su Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i brojni slavni slikari s početka 20. stoljeća. Zbog narušena zdravlja nije diplomirala, pa je uzimala privatnu poduku kod Vladimira Becića.

Zaposlila se kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Njezina velika ljubav bio je student glume Dubravko Dujšin. Vjenčali su se 1920. i živjeli u Zagrebu vrlo skromno kao podstanari u malenom potkrovlju. Kasnije im je prijatelj ustupio svoj stan, gdje je Cata 1927. mogla imati atelje i organizirati svoju prvu samostalnu izložbu. Kritika se o njoj izrazila vrlo pozitivno. Njezina prva samostalna inozemna izložba održana je 1936. u Londonu u Cooling Galleries Ltd. Cata se usavršavala u Londonu i Parizu. Njezina djela izabrana su za izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. godine. Nevolje je donio Drugi svjetski rat. Oboje su uhićeni, a Dubravko umire ubrzo nakon rata. Cati je trebalo dugo da se oporavi. Budući da je bila vrsna portretistica, pozvana je naslikati portrete Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Oboje su izgubili bliske osobe, zbližili se i vjenčali 1952. godine.

Cata Dujšin Ribar naslikala je više od 5000 djela. Izlagala je u Londonu, New Yorku, Washingtonu, Veneciji, Milanu. U njezinim djelima vidljiv je mediteranski karakter i sjećanje na djetinjstvo. Većina slika nastala je u tehnici ulja na platnu, kartonu ili lesonitu. Obožavala je slikati pejzaže (masline) i vedute dalmatinskih gradova. Nije prihvaćala likovne utjecaje. Ova izrazito plodna slikarica objavila je četiri zbirke pjesama Rastanci bez rastanaka, Iz kamene jeke, Catina lirika i Moj dom. Darovala je zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga te arhivsku građu i cjelokupni inventar svoga stana Gradu Zagrebu, uz uvjet da se u stanu otvori memorijalna zbirka. Umrla je u Zagrebu 1994. godine. Na nadgrobnom spomeniku Cate i Dubravka Dujšina urezani su Catini stihovi: “Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci”.


Broj_3

Anka Krizmanić

Hrvatska slikarica i grafičarka Anka Sivoš rođena je 1896. godine u Omilju pokraj Sv. Ivana Zeline. Pripadala je plemićkoj obitelji, ali nakon očeve smrti sa sestrom i majkom dolazi u Zagreb, gdje žive u neimaštini. Da bi dobile pomoć od majčine obitelji, preuzele su prezime Krizmanić. Anki je najviše pomagala bogata tetka i omogućila joj rano likovno obrazovanje. Tetka je pokazala nećakinjine radove slikaru Tomislavu Krizmanu, koji je odmah prepoznao velik talent i počeo ju podučavati. Imala je samo 14 godina kad su njena djela izložena u Umjetničkom paviljonu. U narednim godinama pokazuje svoje radove u okviru izložbi Slikarske škole Tomislava Krizmana. U Dresdenu je uz stipendiju završila Školu za umjetnički obrt (njem. Kunstgewerbeschule) i osvojila srebrnu medalju za grafiku. Godine 1917. vratila se u Zagreb i postala redoviti član Proljetnog salona. Veliki obožavatelj njezina rada bio je pjesnik Antun Branko Šimić.

Anka Krizmanić sudjelovala je na brojnim domaćim i inozemnim izložbama te je izlagala i samostalno. Udala se za planinara Dragutina Paulića, s kojim je otkrila ljubav prema prirodi pa nastaju brojna djela s motivima gorja, otoka i Plitvičkih jezera. Slikala je portrete, karikature i reklame za časopis. Nakon rastave dobila je stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu 1929. 1930. godine. Potom je u Zagrebu osam godina radila kao crtač na Medicinskom fakultetu. Nakon toga je postala profesionalna slikarica što joj je omogućilo više slobode i vremena za stvaranje. U tom razdoblju nastali su brojni portreti slavnih umjetnika te je postala članica ULUH-a (1945.). U početku karijere pripadala je moderni, a kasnije je slikala izvan svih suvremenih tokova. Anka Krizmanić ostala je najpoznatija po ciklusu plesačica i ljubavnika, velikoj zidnoj tapiseriji Hrvatsko selo Šestine, pejzažima Medvednica poslije kiše, Oštrc, Goveđari na Mljetu te Sjedeći akt  i Na koncertu. Od portreta valja istaknuti one Dragutina Paulića, Antuna Branka Šimića, Anke Lovrenčić, Ludwiga Weiningera, Zvonimira Ljevakovića i Autoportret.

Održala je više samostalnih izložbi i otišla u mirovinu 1959., ali je nastavila stvarati. Sama je 1971. dovršila svoj Potpuni katalog radova, u kojem broji 5761 djelo, stvoreno izvan suvremenih slikarskih tendencija. Pred kraj života imala je dijagnosticirane psihičke smetnje i udala se za gotovo 70 godina mlađeg muškarca, vjerojatno na prijevaru. Godine 1986. priređena joj je posljednja retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Umrla je iduće godine doživjevši duboku starost (92), a suprug je spornom oporukom dobio svu njenu ostavštinu.


Broj_2

Nasta Rojc

U bogatoj bjelovarskoj obitelji austrougarskog predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, Milana Rojca, 1883. godine rodila se Nasta. Od rane mladosti znala je da će biti umjetnica i da ima homoseksualne sklonosti. Otac se protivio slikarskom pozivu i poslao je u samostan u Grazu, ali Nasta se nije promijenila. Otac i kći, svjesni da nijedno neće popustiti, postigli su kompromis. Otac će Nasti izabrati supruga, a kao kompromis će joj omogućiti likovnu izobrazbu.

Njezin prvi učitelj u Zagrebu bio je slavni Oton Iveković. Zatim odlazi u Beč na Kunstschule für Frauen und Mädchen (njem. Umjetnička škola za žene i djevojke) i u München, gdje se druži s najboljim hrvatskim slikarima toga doba Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom. Nažalost, u Münchenu nije mogla puno ostvariti pa se vraća u Beč i završava studij. Nakon povratka u Zagreb radila je u Ivekovićevom ateljeu i udala se za Branka Šenou, sina Augusta Šenoe. Brak je bio formalan jer je Nasta otvoreno živjela s britanskom časnicom Alexandrom Onslow do njene smrti 1946. godine

Nastin slikarski opus bilježili su brojni portreti i autoportreti. Brojne su ugledne obitelji i osobe iz javnog života htjele da im Nasta naslika portret. Najpoznatije slike su ulja na platnu Autoportret u lovačkom odijelu i Autoportret s konjem. Od ostalih poznatih slika treba izdvojiti: Žena spaja kontinente, Vizija, Agonija, Morski pejsaž, Putnik, Portret glumice Marije Ružičke Strozzi (vlasništvo zagrebačkog HNK-a) i Simbolistički autoportretOdržala je samostalnu izložbu u londonskoj galeriji Gieves Art Gallery. Redovito je sudjelovala na izložbama u Engleskoj, Škotskoj, Francuskoj, Češkoj… Jedan od najutjecajnijih američkih časopisa Time objavio je pozitivnu kritiku o Nastinom slikarstvu. Ove je godine u Beču otvorena izložba Hommage à Nasta Rojc. Umrla je 1964. u velikom siromaštvu i zaboravljena.


Broj_1

Slava Raškaj

Slavomira Friderika Olga Raškaj rodila se u Ozlju 1877. godine. Njezina je obitelj plemenitaškog porijekla, koja se spominje već u 13. stoljeću i potječe od mađarskog plemena Gutkeled. Hrvatska grana obitelji je s vremenom dobila naziv Raškaj po zemljoposjedu Raska u današnjoj Slovačkoj. 

Slava Raškaj rođena je gluhonijema i otac ju je poslao u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču. Tamo je završila osnovnu i srednju školu te dobila solidno likovno obrazovanje. Naučila je njemački, francuski i tehniku za komunikaciju gluhonijemih. Vratila se obitelji kad je imala 15 godina. Dodatno obrazovanje u slikarstvu stekla je 1895. 1898. dok je boravila u zagrebačkom Zavodu za gluhonijeme. Besplatno ju je dodatno podučavao popularni zagrebački slikar Bela Čikoš Sesija. Pomogla mu je pripremiti dva rada za izložbu u Parizu.

Njeno glavno izražajno sredstvo svakako je akvarel. Na jedinstven je način dočarala svu ljepotu prirode i svoje romantične, nježne duše. Odrastajući u predivnom krajoliku rijeke Kupe, Slava je inspiraciju pronalazila u prirodi te će voda biti čest motiv njenih djela. Bila je jedina slikarica svoga doba koja je čitavo djelo slikala u prirodi. Sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (1898.) te izlagala u Sankt Peterburgu, Moskvi i Parizu. Njezina druga faza smatra se najboljom i impresionističkom. Tad nastaju Kruške, Suncokreti, Potočnice, a najpoznatija je po prekrasnom ciklusu.

Sve je teže podnosila gluhonijemost te su se pojavili prvi znaci depresije. Godine 1899. vratila se u Zavod za gluhonijeme i oboljela od tuberkuloze. Nakon nekoliko godina otac ju je morao smjestiti na liječenje u umobolnicu. Umrla je od tuberkuloze 1906. u Zagrebu, gdje je pokopana, a zatim su posmrtni ostaci preneseni u Ozalj.Lopoči koji su nastali u zagrebačkom Botaničkom vrtu. Svjetski poznata izdavačka kuća Taschen izdala je monografiju Impresionistička umjetnost 1860. 1920. Od hrvatskih slikara samo je Slava Raškaj uvrštena u kategoriju slikarstva na otvorenom.

Piše: Marsela Alić

Facebook Comments

Vezani članci