Atomsko doba u popularnoj kulturi: utopija ili distopija?

Unutrašnjost Atomiuma
Atomium Escalator

Kao što je spomenuto u prethodnom broju ovoga časopisa, otkriće Fredericka Soddyja i Ernesta Rutherfora o postojanju atomske energije imalo je dvojak utjecaj na vizije ljudi o budućnosti vlastite vrste. Javile su se nade da je pronađen potencijalno „beskonačan“ izvor energije koji će čovječanstvo uvesti u novo zlatno doba. S druge strane, razaranje Hirošime i Nagasakija u Drugome svjetskom ratu i kasnija proliferacija oružja masovnog uništenja kod mnogih su pobudili zabrinutost jer je odjednom postala stvarnost činjenica da bi jedna kriva odluka mogla dovesti do uništenja ljudske civilizacije.

Ta dvojnost bila je odražena i u popularnoj kulturi hladnoratovskog razdoblja, ponajviše u razdoblju od 1945. do 1960-ih godina 20. stoljeća. Iako su nuklearna energija i oružje bili prisutni u medijima i nakon tog razdoblja, s vremenom je javnost postala svjesna ograničenja nuklearne energije te je ona u popularnoj kulturi počela biti prikazivana realističnije, a problem nuklearnog otpada i nesreće u nuklearnim elektranama (Three Mile Island, Černobilj) rezultirale su time da su negativni prikazi nuklearne energije postali dominantni u medijima.

Vizije zlatnog doba – nuklearna svakodnevica

[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″] Nuklearni automobil Godine 1957. automobilska kompanija Ford otkrila je projekt koji je trebao pretvoriti snove o futurističkim automobilima u stvarnost. Riječ je o automobilu Ford Nucleon, automobilu futurističkog izgleda koji nije ispuštao nikakve štetne plinove u atmosferu, koji je proizvodio mnogo manje buke od onih s benzinskim motorima – i kojem je kao pogon služio minijaturni nuklearni reaktor u prtljažniku. U motoru se fisija uranija koristila za zagrijavanje parnog kotla koji bi pretvarao spremljenu vodu u plin pod visokim pritiskom, koji bi onda pokretao nekoliko turbina. Jedna je turbina služila za pokretanje automobila, a druga kao električni generator. Plin bi se zatim ohladio i kondenzirao, čime bi se „reciklirala“ voda. Ovaj je proces mogao trajati dokle je god bilo dovoljno uranija.[/box][/one_half]Američki predsjednik Dwight D. Eisenhower 8. je prosinca 1953. održao govor u kojem je najavio program „Atoms for Peace“ (Atomi za mir). Ta je kampanja trebala promovirati nadu da će nuklearni reaktori u budućnosti služiti za dobrobit čovječanstva umjesto za masovnu proizvodnju nuklearnog naoružanja. Ideja bolje budućnosti pod okriljem nuklearne tehnologije imala je velik odjek i u zapadnoj Njemačkoj koja je u tome vidjela način da se odmakne od diskreditiranih ideja o novom svijetu koje su do sloma Trećega Reicha propagirali nacisti.

Godine 1945. izdana je knjižica „The Atomic Age“ u kojoj je najavljeno da u svijetu postoji obilje neiskorištene atomske energije koja će u budućnosti posve zamijeniti fosilna goriva. Američki novinar David Dietz tvrdio je da će automobili biti na atomski pogon te će im za godinu dana vožnje biti dovoljno gorivo veličine vitaminske pilule. Američki kemičar Glenn Theodore Seaborg predvidio je da će između Zemlje i Mjeseca redovito putovati space shuttlovi na nuklearni pogon, umjetna srca opskrbljena nuklearnom energijom, bazeni zagrijani plutonijem i mnoga druga čuda tehnologije. Postojale su čak tvrdnje da će struja postati tako obilna da je se neće isplatiti naplaćivati.


Takve su vizije bile popularne i s druge strane Željezne zavjese. SSSR i zemlje Istočnoga bloka u svojoj su službenoj propagandi istovremeno propagirale da je nuklearna energija pogubna u rukama „kapitalističko-militarističkih“ država, dok će je socijalističke zemlje navodno upotrijebiti samo za boljitak čovječanstva. Komunisti su ionako smatrali da je tehnologija jedna od ključnih komponenata za ostvarivanje napretka ljudske vrste, a euforija oko mogućnosti novopronađene nuklearne energije budila je nadu da bi upravo ona mogla biti ključna za ostvarivanje utopijskog društva.

Iako su vlade država promovirale atomsku energiju kao svojevrstan „univerzalni lijek“, ankete provedene tijekom 1950-ih pokazuju da je samo manji broj stanovnika bezrezervno prihvaćao nuklearnu tehnologiju. S druge strane, vrijedi napomenuti da je iza Drugoga svjetskoga rata u javnosti bilo vrlo rašireno uvjerenje da će usprkos potencijalne opasnosti nuklearna energija zamijeniti fosilna goriva, da će zbog nuklearnog oružja konvencionalno naoružanje postati nepotrebno te općenito da će nuklearna energija ući u svakodnevnu uporabu i zamijeniti stare tehnologije slično kako je u željeznom dobu željezo zamijenilo broncu.

Utopijske vizije atomske energije često su bile usko povezane s vizijama osvajanja svemira – svemirski brodovi u medijima toga vremena vrlo su često bili na nuklearni pogon. Neki od poznatih medija koji spadaju u ovu kategoriju su serija „Zvjezdane staze“ (originalni serijal), klasični znanstvenofantastični filmovi „Forbidden Planet“ („Zabranjen planet“, 1956.) i „War of the Worlds“ („Rat svjetova“, 1953.) te crtana serija „The Jetsons“. Vrijedi spomenuti i film „Rocketship X-M“ („Raketni brod X-M“, 1950.), u kojem ljudska ekspedicija na Mars otkrije izvanzemaljce koji su se zbog nuklearnog rata iz napredne civilizacije pretvorili u barbare – taj je film jedan od rijetkih u kojem ljudi nisu ti koji su se uništili nuklearnim oružjem, ali je usporedba s tadašnjom političkom situacijom u svijetu jasna.

Vizije uništenja – nuklearni rat

atomsko doba nastavak Captive Woman 1Razvoj nuklearnog oružja koje je u trenutku bilo sposobno uništiti čitave gradove ubrzo ga je učinilo jednim od najčešćih uzroka brzog uništenja čovječanstva u fikciji. S vremenom je postalo jasno da nuklearno oružje zbog razorne moći, sposobnosti napadanja s iznimno velikih udaljenosti te dugotrajne radioaktivnosti zbilja ima potencijal jednostavno uništiti čovjeka ili barem ljudsku civilizaciju. Strah i zabrinutost zbog mogućnosti takvog tijeka događaja doveli su do razvoja pokreta protiv nuklearnog naoružanja, a taj je pokret u popularnim medijima prilično glasno odjeknuo.

Jedan pomalo neobičan film iz ovoga žanra je „On the Beach“ („Na plaži“, ekranizacija istoimenog romana Nevila Shutea), snimljen 1959. u režiji Stanleyja Kramera, u kojem su glavni glumci Gregory Peck i Ava Gardner. Umjesto naglog uništenja u nuklearnoj vatrenoj kugli, preživjeli ljudi na Zemljinoj južnoj polutci postaju svjesni polaganoga približavanja radioaktivnih čestica koje vjetar neizbježno nosi prema njima. Ovaj mračan film stoga istražuje kako se ljudi ponašaju suočeni s neizbježnom smrću.

Klasična crna komedija „Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb“, („Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu“) snimljen 1964. u režiji Stanleyja Kubricka i s vrhunskom glumačkom postavom koja uključuje Georgea C. Scotta i Petera Sellersa u trostrukoj ulozi. Radnja filma polazi od mogućnosti da nuklearni rat može nastati zbog nesporazuma i u njemu se na satiričan način dekonstruira mnoge od ideja o tome kako je moguće pobijediti ili preživjeti nuklearni rat.

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti i danas uvelike zaboravljen, ali kvalitetan britanski igrano-dokumentarni film „The War Game“ („Igra rata“), snimljen 1965. u režiji Petera Watkinsa. Film je dobro istražen prikaz učinka napada nuklearnim oružjem na Ujedinjeno Kraljevstvo, a prikazuje i društvene i psihološke posljedice takvoga napada. BBC ga nije želio prikazati na javnoj televiziji sve do 1985., smatrajući ga „previše užasavajućim“.

Život nakon apokalipse?

Kako je vjerojatnost uništenja civilizacije nakon nuklearnog rata gotovo neminovna, neki su se autori koristili tim motivom za stvaranje djela koja propitkuju život (obično malobrojnih) preživjelih u svijetu koji je potpuno različit od onoga u kojem živimo. Iako je postapokaliptična fikcija postojala i prije izuma nuklearnog oružja, ono ima neke značajke koje odudaraju od ostalih mogućih uzroka propasti ljudske civilizacije. Kao prvo, ono može uništiti ljudsku civilizaciju kakvu poznajemo u roku od nekoliko dana ili kraće – u fikciji se ponekad koriste izrazi poput „Treći svjetski rat trajao je 40 minuta“. Drugo, njega su izumili i upotrebljavali ljudi, što znači da u slučaju nuklearnog holokausta sami snose krivnju za uništenje samih sebe. Treće, nuklearno oružje može svjesno aktivirati pojedinac ili mala skupina ljudi, što može poslužiti kao prikaz nemoći „malog čovjeka“ pred svjetskim moćnicima.

Općenito gledajući, postoje dva pristupa postapokaliptičnom žanru. Prvi, prepoznatljiviji, jest onaj u kojem se svijet vrati u barbarstvo – većinu svijeta čine radioaktivne pustinje i ostatci stare civilizacije, a svugdje osim u nekolicini utvrđenih mjesta haraju bande, ljudožderi, mutanti i sl. U takvom se svijetu živi prema „zakonu džungle“ – svaki je dan borba za golo preživljavanje. Usprkos tomu, ovakav svijet ostavlja prostor za junačke pojedince koji mogu promijeniti svijet nabolje. To, uz moguće postojanje izmišljenih bića nastalih kao rezultat radioaktivnog zračenja, ovom žanru daje određene dotične točke sa žanrom fantastike.

atomsko doba nastavak mad_max_belgianIako je danas serijal filmova „Mad Max“ („Pobješnjeli Max“) neka vrsta polazišne točke za takav pristup, prvi je film u tom serijalu snimljen tek 1979. godine. Međutim, ideja da nakon nuklearnog rata slijedi povratak na niži stupanj razvoja možemo naći u filmu „Captive Women“ („Zarobljene žene“, 1952.) koji je zanimljiviji po tome što je riječ o prvom filmu u kojem je donekle istražen život u postapokaliptičnom društvu nego po kvaliteti scenarija ili glume.

Drugi pristup je suptilniji i, najčešće, pesimističniji. Riječ je o djelima u kojima je preostala svega nekolicina preživjelih i u kojima je radnja utemeljena na dramskom sukobu između njih. Takva su djela više filozofske naravi, a u njima se istražuje kako se ljudi nose s gubitkom svijeta kakvog su dotad poznavali i pokušajima da pronađu novi smisao postojanja.

Jedan primjer takvog pristupa i ujedno vjerojatno najstariji film koji se bavi idejom preživjelih nakon nuklearnog rata je američki film „Five“ („Petero“). Snimljen je 1951. u režiji Archa Obolera. Prikazuje život petero ljudi, četiri muškarca i jedne žene koji čudom uspijevaju preživjeti napad „super atomske bombe“ koja uništi ostatak stanovnika njihove zemlje, ali ostavi većinu infrastrukture čitavom. Preživljavanje im otežava činjenica da se radi o realistično prikazanim ljudima koji posjeduju osobine poput ponosa, predrasuda, zavisti itd.

Vizije distopije – trajni hladni rat

Osim mogućnosti neograničenog prosperiteta ili uništenja, neki su autori u postojanju atomskog oružja vidjeli i treću mogućnost – trajni status quo, u kojem se svjetske vlade koriste strahom od nuklearnog holokausta kako bi svoje građane držali u stanju stalnog straha i tako im nametnuli totalitarni režim.

Upravo je u ovom razdoblju slavni George Orwell napisao „Tisuću devetsto osamdeset četvrtu“, jedno od svojih najpoznatijih djela. U njemu se spominje da je Ujedinjeno Kraljevstvo postalo dio supersile Oceanije nakon nuklearnog sukoba ograničenog opsega, ali i da se nakon toga supersile više ne koriste takvim oružjem jer im to nije u interesu – preferiraju stanje neprekinutog rata „preko posrednika“ izvan vlastitih državnih granica. Valja istaknuti da je George Orwell čovjek kojeg se obično smatra izumiteljem izraza „hladni rat“. On je u svojem kratkom eseju „You and the Atomic Bomb“ („Ti i atomska bomba“) izrazio mišljenje da nuklearno oružje, dokle god ostane skupo i teško za proizvesti, vjerojatno neće baciti čovjeka natrag u barbarstvo, već će osigurati da svijet ubuduće bude u trajnom stanju „mira koji nije mir“, odnosno „hladnog rata“ koji će omogućiti vladama još čvršću kontrolu nad svojim građanima.

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″] RETROFUTURIZAM

Retrofuturizam je trend u umjetnosti čiji je cilj oživljavanjem vizija o budućnosti koje su stvorile prošle generacije istovremeno nas odvesti u prošlost i budućnost. Jedan od ključnih elemenata retrofuturizma upravo je atomsko doba. Retrofuturizam karakteriziraju jednostavne, zaobljene linije i dizajn koji oponaša oblike iz prirode (npr. školjke, jaja, puževe kućice). Karakteriziraju ga i idealizam, konformizam, funkcionalno razmišljanje i optimistično gledanje na budućnost i tehnologiju, iako postoje i djela u kojima je pogled na budućnost mračniji, što je najčešće povezano s nuklearnim ratom ili nesrećama vezanim uz nuklearnu tehnologiju te radioaktivnim otpadom. Kao što sugerira i sam naziv, retrofuturizam polazi od futurizma ranog 20. st. i njihovih vizija ljudskih kolonija na drugim planetima, lebdećih automobila, raketnih pojaseva, robota koji pomažu ljudima, PVC odora i svemirskih putovanja i avantura. Možemo reći da postoje dva glavna oblika retrofuturizma. Prvog obilježava želja za prikazivanjem budućnosti koja je mogla, ali nije postala stvarnost. Drugi oblik polazi od estetike, umjetnosti i običaja nekog prošlog razdoblja, a zatim im pridaje modernu ili futurističku tehnologiju, stvarajući tako mješavinu elemenata iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Retrofuturizam nužno sadržava i odraz vremena u kojem je nastao, što znači da djela napravljena u tom stilu nisu samo kopije materije iz koje crpe svoju inspiraciju, već i nekakav komentar ili njihova ocjena. Isto tako, retrofuturizam je obično izraz nezadovoljstva sa svijetom u kojem živimo, svojevrstan „bijeg“ u alternativnu, bolju budućnost. Dobri primjeri retrofuturizma su serija „Zvjezdane staze“ i film „Odiseja u svemiru 2001.“, u kojima je očit njegov utjecaj na odjeću, arhitekturu i dizajn interijera. Noviji primjeri su filmovi „Sky Captain and the World of Tomorrow“ i „Iron Sky“ te računalne franšize „BioShock“ i „Fallout“, kao i nešto starija igra „X-Com: Apocalypse“. [/box]

Komentari