Aquae Iasae: elitno rimsko lječilište

Mistika u isparavanju sumporne vode neobična mirisa iz termalnog izvora starog tisuće godina zasigurno je pridonosila ugođaju posjetitelja rimskog lječilišta i kupališta Aquae Iasae. Nakon dugih kupki i kozmetičkih tretmana koji završavaju masažom, uz mirise ljekovitih biljaka, začinjeno vino i kulinarske delicije svatko bi mogao zamisliti vodene nimfe kako plešu oko svetog vrela iz kojeg izvire vruća ljekovita voda koja se nakuplja u Zemljinoj utrobi i izlazi na površinu nudeći običnim smrtnicima zdravlje i dug život.

Apolon
Apolon

Grad Varaždinske Toplice smjestio se na južnim obroncima Topličke gore u blizini rijeke Bednje, na sjeveroistoku Hrvatskoga zagorja. Grad svoje ime duguje izvoru termalne vode koja izvire iz dubine od gotovo dva kilometra. Varaždinske toplice najstarije su termalne toplice u Hrvatskoj. U današnjem obliku izgrađene su 1820. godine. Međutim, kvalitetu termalne vode prepoznali su već stari Rimljani koji su na području današnjih Varaždinskih toplica izgradili terme i čitavo naselje Aquae Iasae koje je postojalo oko 400 godina. Ostatci ovoga lječilišno-kupališnoga kompleksa smatraju se jednim od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj.

Aquae Iasae poznate u čitavom Carstvu

Između današnjeg Varaždina i Daruvara živjelo je ilirsko pleme Jazi (ili Jasi) od 8. stoljeća prije Krista. Pretpostavlja se da su sjedište imali u Daruvaru, a značenje njihova imena otprilike glasi “posjednici toplih vrela” ili jednostavnije “topličani”. Nakon otprilike 400 godina na njihovo područje dolaze keltska plemena koja su se pomiješala s Jazima, a potom stižu Rimljani. U 1. stoljeću prije Krista, u vrijeme vladavine cara Tiberija, rimske legije pokorile su Ilire. Saznavši za izvore termalne vode, Rimljani su odlučili sagraditi lječilište i nazvati ga Aquae Iasae, što bi u prijevodu značilo Toplice Jaza. Ne zna se točna godina gradnje, ali zna se da je gradnja počela u 1. stoljeću, vjerojatno u doba Flavijevaca. Geografski položaj naselja bio je vrlo pogodan. Naime, izvor se nalazio na cesti koja je povezivala Ptuj i Ludbreg. Isprva su toplice bile namijenjene liječenju i rehabilitaciji vojnika. Aquae Iasae u provinciji Panoniji posjećivali su visokopozicionirani pripadnici rimske vojske, što znamo zahvaljujući pronađenim kamenim natpisima posvećenima nimfama koje su dali izraditi legionari i vojnici s visokim činovima. U narednim stoljećima toplice su se obnavljale i proširivale. Posjećivali su ih mnogi uglednici tadašnje rimske države. Kao pacijent tih toplica spominje se i jedan od najzloglasnijih rimskih careva, Karakala. Ipak je izglednije da je Karakala poslao svojeg predstavnika. Bilo kako bilo, Aquae Iasae bile su ne samo poznate u čitavom Carstvu nego i vrlo cijenjene, što je prilično značajno, budući da su zdravlje i higijena igrali veoma važnu ulogu u životu svakog Rimljanina. O ulozi termi u okviru Carstva svjedoči Konstantinova ploča na kojoj stoji da ih je nakon provale Gota obnovio car Konstantin I. Veliki.

rekonstrukcija
rekonstrukcija

Čitav kompleks Aquae Iasae nalazio se na brežuljku. Svako rimsko naselje izgrađeno je planski, vrlo promišljeno i prilagođeno reljefu. Aquae Iasae bile su podijeljene u tri dijela. Na najvišem dijelu brežuljka nalazio se javni dio toga naselja poput kapitola (lat. capitolium), odnosno religijskog središta grada i glavnoga trga (lat. forum) okruženoga trijemovima, na kojem se nalazi izvor. Danas se ovaj arheološki lokalitet nalazi u gradskom parku Varaždinskih Toplica. Na padinama brežuljka izgrađene su kuće u kojima su živjeli mještani. Budući da su se mnogi od njih bavili raznim obrtima i trgovinom, njihove su brojne radionice i prodajna mjesta bili smješteni u podnožju brežuljka.


Jedinstven način gradnje

dsc_0037_opt
reljef iz Toplica

Rimski kupališno-lječilišni kompleks bio je iznimno poznat prvenstveno zbog kvalitete termalne vode i njezine ljekovitosti. Međutim, danas znamo da su Aquae Iasae bile posebne i po načinu gradnje. Točnije, po sustavu kanala kojima se voda dopremala od izvora do bazena.

Aquae Iasae doživjele su nekoliko faza izgradnje. U početku je izgrađen bazen u smjeru istok – zapad te nekoliko prostorija oko njega. Stari rimski bazen dimenzija je 8 x 13,5 metara i dubine od 2,6 metara. Bazen je relativno velik, ali s razlogom. Naime, izvorska je voda prevruća za uporabu pa se u bazenu velike površine mogla brže ohladiti. Izgrađen je od velikih kamenih blokova i nije služio za kupanje, nego je njime ograđeno izvorište termalne vode. Voda se od izvora do kupališnih bazena dovodila dugačkim kanalom. Vrijedi napomenuti da je takva kaptaža izvora gotovo jedinstvena u rimskoj arhitekturi. Jedini sličan bazen nalazi se u rimskom naselju Aquae Sulis u Engleskoj.

U termama je osim izvorišnog bazena otkrivena kanalizacija te kanal kojim se višak vode odvodio u nju. Čitav sustav kaptaže izvora, hlađenje termalne vode i odvodnja do pojedinoga bazena svjedoči o iznimno visokom stupnju znanja i vještine rimskih inženjera.

U 2. stoljeću Carstvom su vladali carevi Hadrijan i Antonin Pio iz dinastije Antonina, koji su izgradili nova kupališta u varaždinskim termama. U to vrijeme oslikana je kupališna bazilika (mjesto okupljanja), a nastao je i forum. Oko njega su izrađena dva trijema i monumentalno stubište. Terme su dobile nimfej – svetište bogatih arhitektonskih oblika posvećeno nimfama. Ukrašen je reljefnim prikazima nimfi i drugim mitološkim prizorima te je jedini sačuvani nimfej na tlu Hrvatske. Arheolozi su pronašli odlično sačuvani pločnik, također iz 2. stoljeća. Dio svakog rimskog naselja bio je kapitolij. U njemu su hramovi mogli biti posvećeni različitim božanstvima. U kapitoliju naselja Aquae Iasae pronađena su tri hrama. Jedan je svakako bio posvećen glavnoj rimskoj boginji – Junoni. Najvažnije božanstvo štovano na varaždinskom lokalitetu bila je Minerva. Za treći se hram pretpostavlja da je posvećen Jupiteru, ali za to nema dokaza.

Jedan od zanimljivijih elemenata čitavoga kompleksa naziva se hipokaust (lat. hypocaustum), a riječ je o sustavu grijanja. Naime, u termama je postojalo ložište iz kojega se vreli zrak provodio sustavom kanala ispod poda. Zrak se također provodio kroz šuplje opeke u zidovima do prostorije koja je morala biti topla. One prostorije u kojima je temperatura zraka morala biti viša nalazile su se bliže ložišta kako bi sustav bio što učinkovitiji, a pacijentima lječilišta i kupačima što ugodnije. U trećem stoljeću naselje je velikim dijelom uništeno pod navalom germanskoga plemena Gota. Nakon toga je car Konstantin u 4. stoljeću dao obnoviti naselje i terme, ali i proširiti ih. Upravo su iz toga razdoblja ostale sačuvane monumentalne građevine. Konstantin je dao izgraditi danas najbolje sačuvano kupalište. Dodao je dva trijema na forum te stubište. Obnovio je kapitol i baziliku, a čitav je kompleks podigao na višu arhitektonsku razinu. Razdoblje vladavine cara Konstantina I. Velikog bilo je zlatno doba Aquae Iasae. Do danas je otkriven velik dio građevina na površini od oko 6000 kvadratnih metara.

Liječnik liječi, priroda ozdravlja

ostatci
ostatci

Treba naglasiti da su Rimljani uvidjeli važnost prevencije na području medicine. Govorili su Praestat cautela quam medela,odnosno Bolje spriječiti nego liječiti.Takvom načinu razmišljanja pridonijeli su liječnici na bojišnicama koji su uvidjeli koliko uvjeti života utječu na pojavu bolesti i mogućnost izlječenja. Stoga su Rimljani diljem države poticali gradnju javnih kupališta i lječilišta. Stari su Rimljani bili veliki poznavatelji ljekovitosti biljaka i vode. Poznavali su i upotrebljavali mnogo biljaka čija ljekovita svojstva potvrđuje i današnja znanost. Voda je bila iznimno važna, ne samo kao izvor života nego i za održavanje higijene te liječenje brojnih bolesti. Rimljani su u prirodi vidjeli izvor zdravlja. Otud izreka Medicus curat, natura sanat(hrv. Liječnik liječi, priroda ozdravlja). U Varaždinskim toplicama iz prirodnog izvora već tisućama godina izlijeva se vruća voda. Njezina temperatura iznosi 57 Celzijevih stupnjeva. Ljekovitom je čine minerali kalcij i magnezij, a pogotovo sumpor, čiji se intenzivan miris razlijeva iznad izvora. Od njega voda poprima zelenkastu boju. Rimljani su vjerovali da poboljšava opće stanje bolesnika te pomaže kod reumatizma, artritisa i kožnih bolesti. Sumporna termomineralna voda još se upotrebljava u lječilišne svrhe u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, a arheolozi su potvrdili da se izvor u Aquae Iasae iskorištava više od 2000 godina.

Wellness & spa na rimski način

images
Minerva

Rimljani su imali razrađen postupak i pravila za sve, pa tako i za kupanje. Postojao je točno određeni redoslijed na kojem se temeljila arhitektura čitavoga lječilišnoga kompleksa. Taj je postupak trajao vrlo dugo pa su u sklopu toplica postojali i dodatni sadržaji. Rimljani bi se najprije okupili u kupališnoj bazilici (lat. basilica– mjesto okupljanja). Tamo bi se družili i opuštali. Zatim bi lječilišni pacijent ušao u svlačionicu ili apoditerij (lat. apodyterium) u kojoj bi ih dočekao kapsuarij (lat. capsuarius), odnosno djelatnik toplica zadužen za odjeću i ručnike izrađene od lana. Kapsuariji su često radili u vrtovima gdje se uzgajalo ljekovito bilje od kojeg su se proizvodili razni pripravci poput ulja, masti i tinktura potrebnih za dugotrajne rituale tijekom kupanja i masaža. Svaki kupač morao je proći nekoliko bazena vrlo različite temperature. Prvi je bazen bio polukružni, a voda je bila hladna. U njemu se nije plivalo, nego je kupač sjedio u bazenu i polijevao se vodom. Ta se prostorija nazivala frigidarij (lat. frigidarium). Nakon prve faze tretmana kapsuarij je uputio kupača prema prolazu do drugog bazena. Prolaz je bio malo zagrijan kako bi se tijelo kupača pripremilo na novi šok. Naime, drugi korak bila je sauna ili sudatorij (lat. sudatorium). Rimljani su znali da se znojenjem iz tijela izlučuju štetne tvari. Dok bi posjetitelji uživali u blagodatima parne kupelji, obavili bi i kozmetičke tretmane. Kupač bi nakon saune odlazio u kaldarij (lat. calidarium), tj. bazen s vrućom vodom. To je uključivalo skidanje ostataka maslinova ulja s kože metalnim instrumentom zvanim strigil (lat. strigilis).

Svaki je rimski liječnik nakon kupanja preporučivao masažu. Stručnjaci za masažu nazivali su se balneolozi (lat. balneologus). Oni su najprije pregledali pacijenta te mu propisali određenu vrstu masaže. Iz pisanih izvora znamo da je postojalo nekoliko tehnika rimske masaže: trljanje, gnječenje i glađenje. Jačina pritiska varirala je ovisno o dobi i spolu kupača. Inače, ručna masaža smatra se najstarijim oblikom liječenja, pogotovo kod otklanjanja boli. Rimljani su znali koliko je masaža važna za opće stanje organizma.

U rimskim toplicama za masažu su korištena biljna ulja od lavande, ružmarina i drugih biljaka koje su i danas u uporabi. Na kožu se nanosio sitan pijesak kako bi se odstranile odumrle ili oštećene stanice s površinskog sloja kože. Danas bismo to nazvali pilingom. Smjesa ulja i pijeska skidala se opet strigilom. Zatim je bilo potrebno temeljito odstranjivanje mješavine za piling, i to ponovnim kupanjem, ali ovoga puta na nešto drugačiji način. Na kožu se nježno nanosio sapun koji se ispirao s tijela ljekovitom vodom iz izvora. Sapun se izrađivao od ljekovite biljke sapunike (lat. saponaria officinalis). Sapunika je česta biljka koja raste pored rijeka i potoka, a i danas se može naći na području oko Varaždinskih toplica. Sadržava tvari koje se pjene u vodi pa se od davnina upotrebljavala za pranje. Osim sapunike, rimski je sapun vjerojatno sadržavao i sitni pepeo, svinjsko salo te komadiće mirisnog i ljekovitog bilja. Nakon svih tretmana Rimljani su ostajali u toplicama radi druženja i odmaranja jer su u sklopu lječilišnog kompleksa mogli uživati u raznim sadržajima. Mogli su se šetati ogromnim, predivno uređenim vrtovima, čitati knjige ili slušati recitiranje poezije. Tu su se održavale kazališne predstave i performansi. U toplicama su mnogi vodili i ozbiljne razgovore o politici ili gospodarstvu. Tako su toplice bile neizostavan dio društvenoga života starih Rimljana.

Božanstva zdravlja

77
nimfe

Budući da se život naselja Aquae Iasae razvio oko izvora vode, a Rimljani su u prirodi tražili lijek, potpuno je shvatljivo zašto su u početku štovane nimfe. One su niža božanstva koja personificiraju sile prirode, a sklone su ljudima. Smatrane su zaštitnicama izvora vode. U naselju Aquae Iasae osobito su štovane lokalne nimfe – nimfae Iasae. Na lokalitetu su pronađeni mnogi natpisi, a najveći broj posvećen je upravo nimfama. Prikazane su kao mlade lijepe žene s atributima povezanima s vodom kao što su školjke, dupini ili trstika. Na iskopanim reljefima nimfe su uvijek prikazane u skupinama od tri te im je gornji dio tijela nag.

Najvažnije božanstvo bila je Minerva. Najveća i najbolje očuvana skulptura lokaliteta Aquae Iasae posvećena je ovoj rimskoj božici mudrosti, ratnika i medicine. Time Minerva pokriva sva područja važna za funkcioniranje termi. Pronađeni kip smatra se vrijednim umjetničkim djelom i zavjetni je dar jednog vijećnika. Minerva na glavi ima legionarski šljem s perjanicom, a na prsima štitnik. U rukama drži bakreno koplje i štit. Umjesto kose ima zmije, što je u rimskom društvu bio simbol ljekarništva. Pokraj lijeve joj noge leži zmija, a toga u koju je odjevena duga je i naborana. Smatra se da je kip izrađen u radionici u Ptuju u 2. stoljeću. Ovaj je kip jedan od najreprezentativnijih spomenika iz rimske prošlosti na tlu Hrvatske. To je tipičan rimski prikaz božice Minerve. Kršćani su sve hramove pretvorili u crkve ili su ih porušili. Jedino je hram posvećen Minervi ostao netaknut.

Iznimna umjetnička djela, nastala u 3. stoljeću, prikazi su Eskulapa i Salusa, također božanstava zdravlja. Rimski bog liječništva Eskulap preuzet je iz grčke mitologije u kojoj se naziva Asklepije. Bio je poznat po tome što je mogao izliječiti svaku bolest te oživljavati mrtve. Njegov su simbol dvije zmije oko grane, što do danas simbolizira liječništvo i ljekarništvo. Rimska božica Salus (hrv. spas) njegova je kći. Pronađeni mramorni reljef boga Eskulapa s kćeri Salus i sinom Telesforom, koji donosi oporavak, u Aquae Iasae poslao je car Karakala. Iznad i ispod reljefa stoje natpisi u kojima car Karakala moli za zdravlje i pobjedu. Neobično je da bog Eskulap na ovom reljefu ima Karakaline crte lica.

Iz filmova i raznih priča o Rimljanima proizlazi da su pokorenim narodima Rimljani uvijek nametali svoj način života i svoju religiju. To, međutim, nije točno jer je rimska religija često bila fleksibilna. Elementi drugih religija isprepletali su se s rimskima, a vrlo su često Rimljani preuzimali božanstva koja su im se svidjela.

U pomoć su prizivali i tuđe bogove

serapis_louvre_ma_1830
Serapis

Rimljanima očito nisu bila dovoljna njihova božanstva zdravlja pa su u pomoć prizivali bogove iz drugih religija. Stoga ne čudi da su se u Aquae Iasae štovala egipatska božanstva Izida i Serapis te perzijski bog Mitra. Jedan od pronađenih žrtvenika prikazuje Izidu, staroegipatsku božicu plodnosti, ljubavi i medicine. Ponekad se prikazuje kao Izida – Fortuna, a ponekad se ove dvije božice prikazuju zasebno. Na arheološkom lokalitetu pronađeni su arhitektonski elementi s egipatskim obilježjima. Neki stručnjaci tvrde da je postojao hram posvećen samo egipatskim božanstvima. Izidin božanski suprug je Serapis, božanstvo izmišljeno u 3. st. pr. Kr. kako bi se pomirili Grci i Egipćani kojima je u to vrijeme vladala ista dinastija. Serapisa je u Rimu popularizirao car Kaligula, a njegov se kult počinje širiti Panonijom u prvom stoljeću. Već u trećem stoljeću egipatska božanstva padaju u zaborav, a sve važniji postaje mitraizam koji je nastao u Perziji. Mitrin kult širili su rimski legionari pa je osobito jak bio na granicama rimske države. Arheolozi su potvrdili štovanje i ovoga kulta na lokalitetu Aquae Iasae.

Nakon Rimljana

Razdoblje razvoja i procvata naselja Aquae Iasae prekinula je velika seoba naroda tijekom koje je naselje opustošeno i potpuno propalo u 4. stoljeću. Sustav kaptiranja i odvodnje vode je uništen pa je voda nekontrolirano istjecala iz izvora. Termomineralna voda zasićena je vodena otopina iz koje se izlučuje kalcijev karbonat i stvara sloj stijene zvane travertin. Upravo je travertin sačuvao nalazište Aquae Iasae, zidne slikarije i žbukane podove, pločnike i glavni trg.

Nakon dolaska kršćanstva kupališna bazilika i neki hramovi pretvoreni su u crkvu, ali voda je ostala središte oko kojeg se razvija srednjovjekovno naselje zvano Toplice. Od 12. do 20. stoljeća Toplice su bile u vlasništvu zagrebačkog Kaptola. Kroz sva ta stoljeća ljekovita sumporna voda iz termalnog izvora nastavila se upotrebljavati u lječilišne svrhe.

Piše: Marsela Alić

Komentari