Nebrojene generacije zapadnih umjetnika vidjele su u kulturi stare Grčke i Rima temelje vlastite civilizacije. I danas riječ klasika nosi konotacije svevremenske vrijednosti. Intelektualna baza renesanse, jednog od najkreativnijih i najplodnijih umjetničkih razdoblja u povijesti čovječanstva, bilo je ponovno otkriće antičke filozofije i „čovjeka kao mjerila svih stvari“. Renesansni su umjetnici antičku umjetnost vidjeli kao estetski ideal, što je vidljivo u remek djelima poput Michelangelovog Davida.
Jedna odlika renesansne skulpture jest da su neobojane. Naime, preživjele rimske skulpture u Italiji, kolijevci renesanse, uvijek su pronađene bez tragova boje, što im je davalo ozbiljan, umjeren i elegantan izgled. Međutim, u novije je vrijeme izvedeno skeniranje skulptura pomoću ultraljubičastog svjetla koje je potpuno promijenila predodžbe o antičkim estetskim idealima. Na gotovo su svim primjercima antičke skulpture, naime, otkriveni tragovi materijala iz kojih su u antici tvorili boje. To znači da su nekada bile obojena, ali je s vremenom boja otpala.
Stari Grci i Rimljani gotovo su uvijek bojali kipove i to često bojama koje bi prema današnjim ukusima bile kričave. Možemo pretpostaviti da bi se zapanjili kada bi saznali da su kasniji ljudi njihove kipove prikazivali bez boje. Tako u tragediji Helena slavnog dramatičara Euripida titularna junakinja u jednom trenutku izrazi želju da odbaci svoju ljepotu i postane ružnija na isti način kako bi „netko skinuo boju s kipa“. Drugim riječima, kip koji bi izgubio boju smatrali bi unakaženim.
Iako je danas općeprihvaćeno da su stari Grci i Rimljani bojali svoje kipove, još uvijek se vode rasprave oko toga jesu li bojali cijele kipove ili su golu kožu ostavljali neobojanom.
Piše: Boris Blažina
