Aki Kaurismäki  ili timsko izigravanje sustava!

Bliži se vikend, vjerujemo da bi pogledali nešto dobro, a ne znate što. Ako ostajete kod kuće imamo prijedlog za subotu navečer. U pitanju je film  Druga strana nade, koji je svrstan u žanr komedije drame zbog čega nismo u početku bili načisto da li bismo ga gledali ili ne. Trenutačno smo raspoloženiji za komedije s tek, ako je baš neizbježno, pokojim elementima drame. U korist gledanja prevagnula je činjenica da je film režirao poznati finski filmaš Aki Kaurismäki, čiji filmovi u sebi uvijek nose određenu dozu optimizma, pa nas je to dodatno motiviralo da ga pogledamo jer je on sklon lose stvari usmjeriti u dobrom smjeru. Film je film dobio više nagrada na filmskim festivalima poput nagrade za najbolju režiju na Berlinskom filmskom festivalu 2017, nagrade međunarodne udruge filmskih kritičara za najbolji film, dublinske filmske nagrade za najboljeg glumca koja je dodijeljena Sherwanu Hajiu za ulogu sirijskog izbjeglice Khaleda i neke druge. Same nagrade obično su veće garancija kvalitete, ali to i dalje ne znači da će vam se film svidjeti.

Fotografija: Facebook Sherwan Haji

Wikströmov retro automobil

Ukratko ćemo vam dati sadržaj filma koji će vas ili privući, ili neće. Film se sastoji od dvije priče koje se nakon izvjesnog vremena isprepleću. U prvoj trgovački putnik u kasnim srednjim godinama Wikström napušta ženu i odlučuje promijeniti svoj monotoni posao kojime za život zarađuje prodajući muške košulje. Wikströmovo lutanje Helsinkijem omogućava gledatelju ne samo da shvati razloge junakova nezadovoljstva životom već i da, zahvaljujući aktivnosti kamere usmjerene na helsinški asfalt, reklamne panele i osamljene ljude i ulice, vrlo vjerojatno prepozna i osvijesti svoj osjećaj osamljenosti. Jedino što odljepljuje Wikströma od sivila svakodnevice njegov je veliki retro automobil, koji je ujedno i lajt motiv filma, a kojim se on kao pojedinac odupire beznađu koje bi ga inače sažvakalo, progutalo i ispljunulo.

Nakon što Wikström proda svoje zalihe muških košulja, okušava sreću u jednoj od ilegalnih kockarnica. Kamera gotovo neprimjetno registrira bez suviše drame da se moglo dogoditi i da Wikström ne izađe živ iz kockarnice. Wikström osvojenom svotom kupuje restoran s kojim u naslijeđe dobiva i ekscentrično osoblje. Upravo je ova ekipa zaslužna za najveći dio humorističnog kolorita u filmu. Retro interijer restorana i s njime usklađena odjeća osoblja i jelovnik s ribama iz konzerve daju umjetničku dimenziju filmu, no taj ugođaj karakterizira i druge Kaurismäkijeve filmove. Retro odmak prikazanu stvarnost manje opterećuje i doprinosi tome da teža tematika bude lakše probavljiva.

Hladna administracija


Druga priča u prvi plan stavlja sirijskog izbjeglicu Khaleda koji dolazi u Helsinki kao slijepi putnik na teretnom brodu nakon čega traži azil od finskih vlasti. Khaled je u ratu izgubio gotovo cijelu obitelj i zapravo ne zna tko je odgovoran za njihovu smrt te se i on sam pita jesu li iza toga stajale vladine ili protuvladine snage. Strašna događanja prepričana su bez patetike što je jedan od elemenata koji je dodatan plus za gledanje.  Khaledova priča jedva da dopire do ušiju hladne administracije, što daje prilično realnu sliku problema na koje nailaze tražitelji azila u europskim društvima.

Druga strana nade najava filma (Izvor: Youtube)

Kada pobuđujete interes onih za koje bi najbolje da vas ne primjete

Likovi koje Khaled susreće uglavnom su nezainteresirani za njegovu sudbinu i sudbinu njemu sličnih zbog čega se u gotovo svakom kadru osjeća emocionalna distanciranost. Ako netko i pokaže interes za Khaleda onda su to skupine koje ne biste da vas zamijete. Ured za izdavanje azila nakon provedenog saslušanja utvrđuje da Khaledu ne prijeti nikakva ozbiljna životna ugroza u Siriji te da nema zapreke njegovom povratku. Doduše ima, ali koga briga. Tragikomičan je to moment u kojem, uz pomoć arhivskog materijala, svjedočimo nastavku ratne svakodnevice u Siriji i jasno je da je ovaj čovjek, kao i svaki drugi za kojega se donese slična odluka, osuđen na vrlo nesigurnu budućnost. Vjerojatno smrt, ali tako je kako je. Povremeno dugo kadriranje briše granicu između filma i realnosti što snimljenom materijalu na momente daje dokumentaran  dojam.

Susret pokraj smeća

Khaled odlučuje, baš poput lika iz prve ispričane priče, da nema što izgubiti ako pokuša promijeniti trenutačno stanje pa napušta prihvatni centar. Na ovom mjestu, tipično za Kaurismakija, pojedinci svojim postupcima usmjeravaju priču u boljem smjeru od očekivanog. Upravo jedan od likova iz centra jednostavnim činom omogućava bijeg Khaledu, koji umjesto u avionu završava na hladnim i otužnim ulicama finskoga glavnog grada gdje preživljava samo zahvaljujući ljudima s margine. U danima koji slijede u dvorištu Wikströmova restorana, negdje pokraj smeća susreću se likovi ovih dviju priča i od tada pratimo kompaktnu priču, u kojoj mala i neugledna zajednica uzima pravdu u svoje ruke.

 

Khaled u restoranu  (Izvor: Facebook The other side of hope).

 

Dio čudnog inventara restorana

U tim danima Khaledova uklapanja u osoblje restorana vidljivo je da je put do lažnih papira puno lakši negoli se čini i da nezakonite stvari mogu biti i u funkciji dobra. Tom šarolikom društvu pridružuje se i jedan pas, koji poput Khaleda postaje dio čudnog inventara restorana. Psi su još jedan karakterističan Kaurismäkijev filmski element. Iako se na prvu može činiti da je pas, s obzirom na svoju kratku prisutnost u filmu, samo jedan od Kaurismäkijevih dekorativnih elemenata, njegov je učinak na gledatelje jak jer upravo se uz pomoć psa satirično aludira na nezavidan položaj migranata. Odnos prema Khaledu i psu, ali i prema zaposlenicima restorana najbolje odražava višeslojno zapakiranu velikodušnu osobnost nekadašnjeg trgovačkog putnika. Upravo humanost malih i nevidljivih ljudi koje nećete zamijetiti na ulici ili u svojoj blizini, predvođenih u konkretnom slučaju vlasnikom restorana, i njihovo timsko nadigravanje sustava daje smisao široj slici svijeta što budi tračak optimizma.

Restoranski pas (Izvor: Facebook The Other side of hope)

Gomila materijala za smijeh

Glazba je dio filma te prati radnju filma kao sastavni dio ulične ili klupske scenografije. U filmu ćemo tako slušati zvukove usne harmonike i gitare ljevorukih gitarista poput Harrija Marstija i Marka Haavista i drugih. Američki rock i blues u finskoj interpretaciji zvuče odlično i unose notu topline u ozračje odušenost i hladnoću grada.

U filmu možete naći veliku količinu materijala koji će vas nasmijati do suza, ali će smijeh tražiti aktivno praćenje radnje filma. Šaljivi efekt je ovdje spoj više elemenata koji će tek naknadno rezultirati smijehom. Najšaljiviji elementi filma vezani su uz trenutke kada restoranska ekipa skriva psa i Khaleda od nenajavljene inspekcije objekta ili kada ista postava pokušava restoranu dati japanski ugođaj. No unatoč dobroj dozi humora, film se bavi ozbiljnom tematikom stavljajući u središte radnje pojedinačnu sudbinu migranta koji kreće prema obećanom Zapadu, a na kojem umjesto integracije i boljeg života nailazi na brojne prepreke i netrpeljivost.

Možda ima nade za nas?

Namjera je redatelja da u fokus gledatelja stavi skupinu ljudi koja traži integraciju, a ne socijalnu distancu. Aki Kaurismäki pokušava svojim filmom nagovoriti publiku da sagleda stvari s više empatije. U jednom je od svojih intervjua glumac Sherwan Haji izjavio da ovdje nije glumio, već samo zamišljao sebe u sličnoj situaciji pri čemu je nastojao izraziti stvarne reakcije u datoj situaciji. Film na momente djeluje realistično, no ono što ga odmiče od grube realnosti je upravo element suosjećanja bez kojega bi Khaled završio samo kao još jedna žrtva dehumaniziranog sustava. Ovaj artistički film vjerojatno nije imao niti će imati brojne obožavatelje, naprosto zato jer velika većina neće filmu dati priliku. Oni koji ga pogledaju će kroz različite perspektive razviti angažirani pristup ovoj tematici čime će biti realizirana redateljeva početna postavka filma, a to je da možda ima nade za nas.

Ukoliko se želite na neki način angažirano zabaviti preporučamo ovaj već sada malo stariji film, no to je naš posao, da iz povijesti, u ovom slučaju kinematografije, izdvojimo nešto vrijedno pažnje.

Piše: Sonja Kirchhoffer

 

Komentari