Upotrebu pribora za jedenje obično prihvaćamo “zdravo za gotovo”. Kada sjednemo za stol ne razmišljamo o tome da je pribor kojim se koristimo tijekom jedenje prošao dug razvojni put do onoga što danas koristimo, i pri tome je mijenjao svoj oblik. Od sveg pribora za jelo najburniju povijest imale su vilice, koje se javljaju tek nakon što su noževi i žlice ušle u široku upotrebu.
Zašto se upotreba vilice smatrala skandaloznom?
O razlozima zašto je iznenadna pojava vilice u Italiji izazvala zgražanje crkve, a onda i ostale javnosti, kustosica u muzeju dizajna Cooper Hewitt Smithsonian Design Museum na Manhattanu, Sarah Coffin, nudi jednostavno i i vrlo prihvatljivo objašnjenje. Ona je tijekom pripreme izložbe o povijesnom razvoju pribora za jelo, navela da je snažan otpor vilici mogao proizaći iz činjenice da je vilica sličila na đavolji trozubac. Do sada se taj otpor crkve isključivo povezivao s umjetnim rukama, koje su bile neprihvatljive jer nam je “bog dao” prste na rukama pa što će nam onda vilica.
Vilica u antici i srednjem vijeku
Prve vilice se koriste još u drevnom Egiptu, Grčkoj i Rimu. One nisu izgledale poput današnjih već su imale dva zubca. Koliko je poznato te su se prve vilice koristile prvenstveno kod kuhanja odnosno vađenja hrane iz vrućih posuda. Upravo iz tog razloga što su ulazile u kuharski pribor bile su velike i mogle su poslužiti kao ubojito oružje. Pripadnici ovih starih društava koristili su se noževima i rukama. Tek u srednjem vijeku na području Bliskog istoka i Bizanta počinju se koristiti manje verzije vilica, prvo kod bogatih obitelji, a zatim dolazi do širenja upotrebe među drugim slojevima stanovništva. Srednjovjekovni svijet se do pojave vilice koristio uglavnom ustajalim kruhom, kao načinom na koji se ustima prinosilo kuhano meso i povrće, a nož i žlice su se upotrebljavale za sve ostalo.
Vilica se “došetala” s područja Bizanta
Vilica je prvi puta upotrijebljena u Italiji u 11. st. Na Zapadu je upotreba vilica počela kada je bizantska princeza donijela zlatnu vilicu u svoj novi mletački dom. Rukopis iz jedanaestog stoljeća koji se nalazi u biblioteci benediktinskog samostana u Monte Cassinu opisuje taj događaj. Novo pristigla bizantska princeza na svom je vjenčanju za duždeva sina odbila jesti na tipičan zapadnjački način te je inzistirala na upotrebi dvozube vilice. Ona nije željela dodirivati hranu prstima već su joj njezini eunusi morali razrezati hranu na male komadiće koje bi onda stavljali na zlatnu vilicu. Ta se praksa proširila Italijom, a kasnije i ostatkom Zapadne Europe.
Neodobravajući stav crkve
Crkva je odmah na novu praksu jedenja počela gledati kao na dekadenciju pristiglu s Istoka. Nekoliko godina kasnije kada je bizantska mladenka umrla od kuge naslađivali su se njezinom smrću, kao nekom vrstom božje kazne. Crkva je zauzela stav da nam je Bog dao ruke kao prirodne vilice i da nam onda ne treba poseban pribor za jedenje. U što se sasvim uklapa mišljenje gore spomenute kustosice o njihovom “đavoljem obliku”. Unatoč takvom neodobravajućem stavu crkve, vilica će postati uobičajeni dio pribora za jedenje. Rani izvori o upotrebi malih vilica datiraju se u trinaesto stoljeće, a navedene su u inventaru Edwarda I., engleskog kralja, na samom kraju 13. st. Nakon toga se u jednom dužem periodu rijetko spominju
Vilice stižu iz Italije u Francusku
U četrnaestom stoljeću vilice se šire na područje Francuske. Javljaju se i tu male vilice koje su se najvećim dijelom koristile u svrhu jedenja voća ili za posluživanje slatkiša. Katarina Medici je prilikom udaje za francuskog kralja, Henrika II., donijela sa sobom zbirku srebrnih vilica iz Italije. Vilice su se izrađivale od različitih materijala: željeza, legure bakra, zlata i srebra. Katarina Medici se smatra popularizatoricom talijanskih kulinarskih inovacija u Francuskoj, sudeći prema Enciklopediji iz sredine 18. st.
“Dolazak” u Englesku
Početkom 17. stoljeća putopisac imenom Thomas Coryate u svojem je putničkom itineraru spomenuo vilicu kao nešto što je on u stranom svijetu ne samo vidio već i usvojio. On navodi da je taj običaj prisutan u svim talijanskim gradovima. Uz to daje zanimljive podatke za one koji se odluče na putovanje u Italiju, a prema kojem se može zaključiti da su Talijani do tada postali jako osjetljivi na hranu koja se dirala rukama, a ne vilicom, pa u stilu sličnom suvremenim turističkim vodičima navodi što vam se može dogoditi, u Italiji ukoliko prstima jedete hranu umjesto vilicom. Najuobičajenija je reakcija koju možete očekivati prema njemu facijalno negodovanje, odnosno osobe bi uokolo vas podigle obrve i prezrivo vas pogledale, ali mogli su biti i neugodniji pa vas prekoriti i riječima. Thomas navodi da se u Italiji u urbanim sredinama koriste vilice svuda, i da su napravljene od željeza ili čelika, a one od srebra i zlata su samo za imućne i ugledne obitelji. U svom putopisu on ne skriva kako je bio izložen ‘sprdnji’ dok je jeo vilicom i to od strane svojih prijatelja. Tijekom 17. st. upotreba vilica će se proširiti i Engleskom. Tek tada ljudi počinju kupovati komplete pribora za jelo, ujedno se javljaju posebni prostori namijenjeni blagovanju u bogatih društvenih slojeva. Tada nastaju vilice s tri, ali i četiri zuba. Zabavan je i izvještaj jednog francuskog plemića i vojnog časnika Françoisa Barona de Totta koji je bio na jednoj večeri u Turskoj, a na kojoj je jedna žena silno željela koristiti vilicu pa ju je upotrebljavala tako što je uzimala prstima maslinu, a zatim ju je utiskivala na vilicu kako bi jela na što otmjeni način.
Pojava vilica namijenjenih za različitu vrstu hrane
U vrijeme kada su se vilice već dobrano rasprostranile Europom, Amerikanci taj običaj još nisu usvojili. Tamo postaju normalno sredstvo za jelo tek oko sredine 19. st. To je vrijeme kada vilice postaju tako popularne da se javljaju specijalizirane vilice: vilice za kamenice, za jastoge, za salatu, za voće, za ribu, tjesteninu i sl. Dvadeseto stoljeće se počelo poigravati sa sve različitijim dizajnom pribora za jelo i iznjedrilo neke nove futurističke oblike pribora za jedenje.
Način na koji jedemo se mijenja, kao što se mijenja i hrana, u ovom trenutku čini se da će pribor s kojim se služimo još dugo ostati u upotrebi barem u jedenju prosječnog čovjeka. Međutim, budućnost će sigurno donijeti upotrebu raznolikijih oblika i vrsta pribora za jelo koji će imati ne samo estetsku dimenziju već će jedenje hrane učiniti zabavnijim negoli je sada.
Piše: Sonja Kirchhoffer
