Beskućništvo je problem većine gradova i neće nestati dok god ne dođe do velikih društvenih promjena u sklopu kojih novac više neće biti temeljno mjerilo vrijednosti. Po svemu sudeći to se, nažalost, neće skoro dogoditi. Gradovi koji imaju najviše beskućnika su očekivano megalopolisi poput Londona, New Yorka, Los Angelesa, Pariza i sličnih aglomeracija. Naravno da beskućništvo puno govori o životu jednog grada, pa zato moćnici u gradovima primjenjuju brojne metode kako bi vidljivost beskućnika smanjili na najmanju moguću mjeru. “Ideje su im kreativne koliko i moralno diskutabilne.” Ovdje ćemo se pozabaviti jednim od najokrutnijih primjera.
Sve više beskućnika
Živimo u suludim vremenima, osobito u ekonomskom smislu u kojoj sve više ljudi ostaje bez domova. Istraživanja o siromaštvu i isključenosti koja se provode u Londonu pokazuje da je u tom gradu, baš kao i zasigurno u većini drugih velikih gradova, sve više beskućnika i taj broj može samo rasti, i to brže od svih predviđanja i algoritama jer se situacija na globalnoj razini nezaustavljivo mijenja. No unatoč tome ako hodate ulicama velikih svjetskih gradova nećete vidjeti previše beskućnika, što otvara pitanje kako je to moguće. Zakoni logike se tome protive, pa nas to dovodi do pitanja da li su gradovi postali bolji u skrivanju siromašnih ili smo mi postali manje osjetljivi na problematiku neimaštine pa ih manje zamjećujemo.
Potezi koji otežavaju život
Postavljanje šiljaka na mjesta na kojima bi se mogli smjestiti beskućnici nije samo potez protiv ljudi s margine već protiv svih nas, uviđali to ili ne. Neki egoistično smatraju da se financijski problemi događaju drugim, no to nije tako. Uz to ovakvi potezi otežavaju život svima koji obitavaju u gradskom tijelu jer ljudi na ovaj način ne mogu odmoriti svoja tijela, ili barem ne mogu to učiniti na adekvatan način. Pravi primjer toga su zakošene stolice koje vas nagone da se što prije s njih dignete, a ljudima bez doma onemogućavaju spavanje u javnom prostoru.
Arhitektura kao oružje
Ovakva arhitektura dehumanizira i čini naš okoliš manje ljudskim. Ono što fascinira je da je ona pomno osmišljena i da se financira i na kraju krajeva realizira. Sve je vidljivije da vlasnici višeg imovinskog statusa pokušavaju prisvojiti javne prostore u blizini svojih domova ili poslovnih prostora i tako bahato uzimaju prostor koji bi trebao pripadati svima. Zastrašujuća je to arhitektura koja postaje oružje onih koji imaju novca i napadaju one koji su već stjerani u kut. Siromašni postaju sami odgovorni za svoju sudbinu i propast. Jedan bivši beskućnik Alex Androu koji danas za život zarađuje kao uspješan novinar napisao je iduće: “prešutnim prihvaćanjem ovakve arhitekture pristajemo na aparthejd” i to je doista tako, ako se želimo udubiti u to pitanje.
Dojam lažne sigurnosti
Cilj je ovakvih gradskih predjela da stvore dojam lažne sigurnost, no da li čovjek može biti doista siguran u neprijateljskoj vizuri grada. Kada primijetite ovu obrambenu arhitekturu ona vam više neće izlaziti iz glave, naravno, ukoliko ste iole empatični. Ovakvi se šiljci postavljaju na poželjna mjesta u blizini toplih prostora, ispod mostova i drugih beskućnicima zgodnih područja. U osnovi puno je toga što danas možemo vidjeti oko sebe, a što ulazi u neprijateljsku arhitekturu, to su primjerice klupe s rukohvatima, zatim javni prostori ispunjeni kamenjem, prskalice koje kvase pločnike, dakle bez svrhe i smisla i slično. Pitanje je hoćemo li prihvatiti ovakvu arhitekturu koja dehumanizira i svijet čini gorim nego što već je.
Piše: Sonja Kirchhoffer
