Kada kanalizacijski tuneli postanu domovi ili ljudi krtice Las Vegasa!

Tunel Las Vegasa
Izvor: DORNOB.COM

Gradovi imaju svoja lica i naličja. U Hrvatskoj do prije Domovinskoj rata i tranzicije, koja je nakon toga uslijedila, nije bilo beskućnika, njih smo viđali samo na televiziji. Ulaskom u svijet krupnog kapitala stvari su se stubokom promijenile. Beskućnici su danas svakodnevica, i sada je naša slika potpunija jer je neposredna, a u vremenu sveopće nesigurnosti sije strah jer gubitak posla, raskorak između potreba i primanja, kao i iznenadna bolest i slične nepredviđene nevolje su nešto što nas sve ili barem većinu može baciti preko ruba. Obično kada je ova kategorija ljudi u pitanju nastojimo se držati podalje, čak ih maknuti iz vidokruga, ne bi li se tako sasvim “nojevski”, zabijanjem glave u pijesak, zaštitili od opasne i realne spoznaje da i sami možemo završiti na ulici.

Od američkog sna do noćne more

Krenimo u američko podzemlje kako bi bolje doživjeli bipolarnost društva, osobito onog koje egzistira u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta. U Las Vegasu je s jedne strane prisutna raskoš ljudi koji žive tzv. američki san, a s druge imamo potpuno drugačiji paralelni svemir u kojem ljudi-krtice obitavaju u mračnim i vlažnim kanalizacijskim tunelima. Ispod Las Vegasa proteže se oko 300-njak kilometara kanalizacijskih tunela koji se ne koriste. Računa se da u njima žive zajednice koje ukupno broje oko 1000 beskućnika, čiji se američki san nije realizirao već pretvorio u noćnu moru. U pitanju su kanalizacijski tuneli čija je funkcija svedena na odvođenje kišnica s ulica grada. U vrijeme kiša, koje ovdje nisu česte, krtice, kako sami sebe nazivaju ljudi koji ovdje žive, gube sve što imaju jer voda nosi sve pred sobom. Nakon poplave svoje živote moraju graditi iz početka.

Imitacije domova

Dok je suho krtice smatraju da je ovo solidno mjesto za život u njihovoj situaciji. Unatoč uvjetima lošim po zdravlje, brojnim glodavcima, mraku, vlazi, povremenim poplavama krtice su si ovdje izgradile svoje skromne svjetove. Ti svjetovi kod nekih imitiraju domove, zbog čega su ovi tuneli ispunjeni stvarima donesenim iz gornjeg svijeta, pa tako su neki pojedine dijelove kanalizacije pretvorili u prostore slične stanovima na površini, naravno, samo u smislu pokušaja organiziranja prostora. Ovdje stvari funkcioniraju tako da nečije smeće s površine tu postaje nečija svojina. Svi koji su ovdje imaju problema i to velikih. Ljudi koji tu žive nemaju posao, često su ovisni o heroinu ili metu, neki su invalidi od kojih su obitelji odustale, neki pate od PTSP-a, ima naravno i kriminalaca. Ovo definitivno nije sigurno područje i tu ne želite živjeti osim ako na to niste prisiljeni.


Izvor: The Travel

Sukobi i tu prisutni

Oni koji obilaze ove ljude kažu da nisu svi tuneli isti, neki su opasniji od drugih, u nekim žive zajednice koje koriste heroin, u drugim pak one koje su na metu. Zanimljivo je da se zajednice ljudi ovisnih o heroinu ne podnose sa zajednicama na metu. I ovdje postoje sukobi, nikada ne znate tko će se pojaviti u “tvom prostoru”. Ljudi imaju sa sobom bejzbol palice i druge stvari za obranu, nekima je pak svejedno. Osobe koje ih obilaze nastoje osigurati sredstva za pomoć, a kojima bi barem neke od njih reintegrirali u društvo.

Pravila i hijerarhija

Postoje pravila kojih se treba držati, a najvažnije je ono da ne diraš ono što nije tvoje. Saznajemo da u tunele ne možete doseliti samo tako, morate dobiti dozvolu za to jer i ovdje postoji hijerarhija. No uz malo sreće ljudi koji žive u blizini ukoliko su kompatibilni postaju podrška jedni drugima te se tretiraju obiteljima. Pitate se vjerojatno od čega žive, neki od prosjačenja, neki od kopanja po smeću ili kombinaciji jednog i drugog, neki zasigurno od kriminalnih poslova, koji nisu previše uspješni kada žive tu gdje žive. Na pitanje što im najviše nedostaje tu dolje, kažu tuševi i toaleti.

Jedina sličnost između kockarnica na površini i života ispod površine je u tome što osobe s obje strane često ne znaju je li dan ili noć. Oni koji ovdje žive poručuju da je od smrti gori zaborav, i da ne žele biti zaboravljeni. Poanta je da ne sklanjamo poglede s ljudi koji nas okružuju i da ne izgubimo iz vida širu sliku i cijenimo ono što imamo jer sutra već stvari za svakoga od nas mogu izgledati drugačije.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari