Rimski povjesničar Tit Livije rođen je 59. pr. Kr. u Pataviumu, današnjoj Padovi. Rodni mu je grad bio drugi po bogatstvu na Apeninskom poluotoku i poznato uporište konzervativnih političkih i društvenih struja u Rimskoj Republici. Za razliku od mnogih antičkih autora, o Liviju nam je sačuvano nešto više podataka. U njegovim tinejdžerskim godinama u Patavium je ušao Marko Antonije, jedan od trojice Rimljana koji su se borili za prevlast u državi. Građani Pataviuma odbili su mu pomoći te su ostali odani rimskom Senatu. Nešto prije svoje 30. godine Livije je otišao u Rim, gdje je proveo većinu ostatka života. Iz Livijevih je djela jasno da nije poznavao osnovnu vojnu terminologiju, što znači da nikad nije službovao u rimskoj vojsci. Nije obnašao političke funkcije, ali je bio obrazovan u retorici i filozofiji te pisao eseje i dijaloge. Bio je profesionalni povjesničar te učitelj nekih članova carske obitelji. Po naravi Livije je bio povučen i nesklon nasilju te duboko ponosan na rimsku državu i njenu slavnu prošlost.
Najpoznatiji je po monumentalnom povijesnom djeluAb Urbe condita (lat.Od osnutka Grada, pri čemu je se misli na Rim), gdje opisuje povijest Rima od najstarijih legendi o osnutku 753. pr. Kr. do vladavine cara Oktavijana Augusta (kraj 1. stoljeća pr. Kr.). Djelo mu je izvorno imalo 142 sveska, ali je samo 35 očuvano u cijelosti, dok su nam od ostalih sačuvani sažetci.
Kao i mnogi antički povjesničari, Livije je u svoja djela uvrstio mnoge izmišljene govore, njih čak 400. Vjerovao je da je propast neke države povezana s njenim moralnim propadanjem te je strahovao da bi dekadencija mogla dovesti do propasti Rima. Djelo mu odiše rodoljubljem i moralizmom te romantičnom idealizacijom prošlosti pri čemu nastoji dokazati da je Rim predodređen za velike stvari. Isticanjem stare slave Rimljana nastojao je potaknuti mlađe generacije da se uzdignu na istu razinu. Smatran je dobrim pripovjedačem te se koristio mnogim pjesničkim izrazima i arhaičnim riječima. Imao je velik utjecaj na kasnije rimske, ali i srednjovjekovne te renesansne povjesničare, a njegovo su monumentalno djelo čitali i širi slojevi (valja imati na umu da je postotak pismenih bio vrlo nizak pa su se knjige često čitale naglas).
Piše: Boris Blažina
