Glasovita vojvođanska Petrovaradinska tvrđava građena je punih 88 godina, od 1692. do 1780., na temeljima starije srednjovjekovne utvrde. Ova snažna utvrda služila je kao jedna od ključnih točaka habsburške obrane od osmanskih osvajanja te je stekla nadimak Gibraltar na Dunavu. O važnosti koju su Habsburgovci pridavali tvrđavi svjedoči činjenica da ju je prijestoljonasljednik i kasnije car Josip II. posjetio čak četiri puta (1768. – 1788.). U posljednjim fazama gradnje (od 1765.) izgrađeno je veliko podzemlje s četiri razine hodnika, svaki označen različitom bojom, od najvišeg do najdubljeg: zelena, crvena, plava, crna.
Sustav hodnika u Novom Sadu bio je zapravo opsežan kontraminski sustav, odnosno sustav obrane od pokušaja potkopavanja tvrđave. Ukupna dužina podzemnih odaja navodno je 16 km, ali neki smatraju da je zapravo veća. Tu su se nekad nalazile barake za do 6000 vojnika, spremišta za barut i alat za kopanje te dva velika ratna bunara. Hodnici su vrlo akustični i prozračni, a sadrže i izbočine za orijentiranje u mraku. Svi planirani radovi nisu završeni te je još uvijek moguće vidjeti nedozidane i slijepe hodnike. Unatoč tome, Petrovaradin je svojevremeno imao treći najveći protuminski sustav u Europi.
Sustav je u iznimno dobrom stanju (sačuvano ga je oko 90 %) te i danas privlači brojne posjetitelje. Oko 1,5 km je osvijetljeno, a ostatak sustava služi kao izazov za entuzijaste i avanturiste. Mračni kompleks poslužio je kao poticaj za nastanak brojnih priča i urbanih legendi, poput one da duboki tuneli služe kao okupljališta tajnih društava ili da u njima živi kakvo čudovište.
Piše: Boris Blažina
