Privatna se arhitektura u rimsko vrijeme dijelila, kao i danas, na gradsku i izvangradsku, a unutar gradskih prostora razlikovale su se u najosnovnijem smislu gradske kuće i najamne zgrade, pri čemu su se stanovi i kuće mogli dijeliti u objekte različitog standarda. Želite li saznati nešto više o stanovanju rimskog svijeta, zavirite u današnji članak u kojem ćete zahvaljujući dobrim dijelom sačuvanom nekadašnjem oglašavanju, saznati značenje nekada učestale, a danas slabo poznate, terminologije korištene za različite načine stanovanja ondašnjeg svijeta.
Stambene zgrade
Stambene zgrade, namijenjene stanovanju većeg broja ljudi, za sada nisu zasigurno
potvrđene izvan središta rimske države. Logično je za očekivati da su ove zgrade bile prilično učestale u gradovima kao jeftiniji način življenja jer si najveći broj stanovnika nije mogao priuštiti skuplje oblike stanovanja. Osim toga zgrade su bile odlično rješenje za stanovanje velikog broja ljudi naguranih u često skućenim gradskim prostorima. No, vrlo je vjerojatno da se najveći broj ovakvih zgrada nije sačuvao zbog svoje loše gradnje, prilikom koje se često štedjelo (čitaj kralo) na materijalu, kako bi se ostvario profit. Uzrok loše sačuvanosti leži i u činjenici da je zbog dugog kontinuiteta života na jednom mjestu neminovno dolazilo do uništavanja starijih slojeva gradnji.
Vile i domusi
Istraživanja kampanijskih kuća su pokazala da su postojali različiti tipovi kuća s obzirom na njihove dimenzije i arhitektonsko-dekorativna obilježja, kao i da su unutar privatnih objekata egzistirali vrlo različiti tipovi prostorija. Kod vila se pojedini tipovi prostorija zapravo višestruko ponavljaju, znatno više nego što je to slučaj u običnim domusima, što i nije čudno jer je riječ o nekretninama izuzetno velike kvadrature. Gradske se kuće obično poistovjećuju s terminom domus, koji u širem značenju podrazumijeva dom, no on se u pisanim izvorima najčešće koristi za označavanje imućnog doma. Kako je imućan svijet činio maleni postotak stanovništva, očito je da je velik broj osoba morao živjeti u stambenim objektima drukčijih obilježja.
Raznolikost terminologije i izbirljivi najmodavci
Raznolikost objekata i termina možda najbolje potvrđuju pompejanski natpisi, između ostalih, oni o iznajmljivanju nekretnina koji pokazuju da je podjela stambenih prostora bila složenija od prethodno navedene podjele, odnosno da je ondašnji svijet bio mnogo kompleksniji po tom pitanju. Razvidno je tako, primjerice u oglasima za iznajmljivanje kuća da u gradu egzistiraju uz kuće, i taberne s ili bez pergula, te cenakule. Vjerojatno se pitate što ovi termini znače, pa krenimo redom.
Taberna je najčešće bila smještena na pročelju kuće i uvijek je bila otvorena prema ulici te je služilo kao poslovni prostor. Ova je termin najbolje i najmanje pogrešno opisati kao poslovni prostor koji je bio dostupan nešto bolje situiranima. Uz tabernu se često veže i pojam pergule, a smatra se da se potonja neovisno o svojem položaju ispred ili unutar prostora taberne koristila multifunkcionalno za skladištenje, poslovanje i/ili stanovanje. Cenakula pak podrazumijeva obično stanove na katu koji su mogli biti sastavljeni od više prostorija, a kada su oni bili prostraniji takve je objekte nastanjivala nešto imućnija populacija, pri čemu je raspon broja i uređenja prostorija u tako imenovanom objektu mogao biti vrlo različit. U spomenutoj pompejanskoj natpisnoj građi koja daje uvid u iznajmljivanje razlčitih prostora upotrebljava se i sintagma viteške cenakule koja sugerira da je riječ o stanovima namijenjenima višem sloju najmoprimaca, čime se očito željela uspostaviti razlika između običnih cenakula i cenakula rezerviranih za bogatije. To znači da su i među stanovima postojale bitne razlike, odnosno da je društvo bilo znatno sofisticiranije u svojoj stratifikaciji. U konkretnom oglasu onaj koji je dao ovaj oglas tražio je time samo bolje situirane ljude određenog sloja kako se ne bi zamarao sa brojnom klijentelom koju očito nije želio u svom prostoru.
Odnos domusa i taberni
U gradovima Kampanije pod pojmom domus najčešće su se podrazumijevali objekti s
atrijem i peristilom koji su imali dijelom zadanu koncepciju oblikovanja. Ipak, navođenje objekata koji nemaju primjerice ni atrij ni peristil jasno pokazuje da su u tijelu grada egzistirali i drukčiji privatni objekti. Proučavanje materijalnih ostataka domusa i taberni pokazalo je da su ti objekti mogli biti povezani, ali ne uvijek. Kada je prostor domusa bio komunikacijski povezan s poslovnim prostorom, onda se taberna promatra kao dio imućnog doma, no, kada nema te povezanosti, onda se može govoriti o zasebnom objektu ili češće objektima koji se koriste u poslovne ili pak poslovno-stambene svrhe, a koji su najčešće unajmljeni.
A. Wallace-Hadrill koji je vodio arheološka istraživanja kuća na području Kampanije smatra da su ondašnji stambeni prostori nosili različita obilježja na osnovi kojih bi se mogla napraviti podjela na objekte različitog standarda. U identifikaciji standarda razmatranih kuća važna je ne samo površina nego i organizacija prostora, broj i otvorenost prostorija, njihova dekoracija, kao i položaj u gradskom tijelu i sl. Upravo je njegovo istraživanje pokazalo da se globalno gledano ustalila kriva predodžba stanovanja rimskodobnog svijeta, a koje je bilo znatno raznolikije i kompleksnije od pojednostavljene varijante nekadašnjeg načina života kakvu smo stvorili u svojim glavama.
Piše: Sonja Kirchhoffer
