Spavaonica ili cubiculum se u rimskom svijetu povezuje s nizom aktivnosti od kojih je spavanje samo jedna od njih. Zanima li vas čemu je sve ovaj sobičak služio, i je li Klaudije doista imao opravdanje za svoj strah od ovih prostora, zavirite u naš današnji članak i saznajte.
Mjesto za seks
Ova se soba mogla nalaziti doslovno u bilo kojem dijelu doma. Arheolozi kažu da su to bile sobe manjih dimenzija, ali postojali su izuzeci pa su neki ljudi poput careva imati povelike spavaonice. Antički izvori ukazuju da su bogati imali prostorije ovog tipa za dan i noć, što je samo po sebi dobar pokazatelj da su služile za različitu namjenu. Pretpostavlja se da je prostorija ovog tipa za dnevnu upotrebu služila kao soba za odmor, čitanje ili umni rad, no to je bila jedna od niza mogućih namjena. Ona se dosta često povezuje i sa seksualnim aktivnostima, tako je prema Svetoniju August otišao u spavaonicu sa ženom jednog bivšeg konzula i to pred njezinim mužem. Ovaj je čin pokazatelj moći, ali i određenih pravila, a to je da su se spolni odnosi ipak prakticirali u privatnim odajama. U njima se mogla držati i odjeća, barem ju je tu držao August kako bi bio pripravan za iznenadne situacije.
Paničan strah cara Klaudija
Ove su sobe bile namijenjene obično jednoj osobi te su češće bile udaljene od glavnih točaka doma kako bi svojim korisnicima ponudile mir, a to ih je pak činilo opasnim mjestima. U klasičnoj rimskoj atrijsko-peristilnoj kući ove su se prostorije mogle nalaziti u prednjem i stražnjem dijelu doma, no češće su bile u prednjem. Pretpostavlja se da je to posljedica organiziranja različitih glasnih zabava u peristilnom prostoru. Osim u prizemljima spavaonice su se nalazile i na katovima. O opasnoj izoliranosti ovih soba svjedoči Svetonije koji navodi kako se car Klaudije panično bojao posjećivati bolesnike jer je smatrao da su spavaonice idealna mjesta za zločine i da bi tu mogao biti ubijen. Prije ulaska u spavaonice drugih ljudi koje je posjećivao u vrijeme dok su bili bolesti, prvo su njegovi stražari morali pregledati čitavu prostoriju i samog bolesnika.
Sobe ovog tipa mogle su biti dekorirane, ali i nisu morale što je ovisilo o tome kome su bile namijenjene. Nedekorirane su prostorije ovog tipa češće imale pragmatičnu funkciju. U ovim prostorima nalaženi su ostaci kreveta, ali i manjeg namještaja. Učestalo su nalažene i škrinje koje su služile za skladištenje odjeće i drugih predmeta, o čemu svjedoče nalazi iz Kampanije, gdje su u škrinjama pronalaženi ostaci karbonizirane odjeća. Tu su nalaženi i brojni drugi predmeti, no njihova je klasifikacija pokazala da su ovdje prevladavali predmeti namijenjeni samotnim aktivnostima poput šivanja ili održavanja osobne higijene.
Rimljani slični nama u navikama spavanja
Stručnjakinja za rimsko stanovanje Penelope Mary Allison smatra da je rimski svijet često mijenjao sobe u kojima je spavao, pa je mjesto za počinak ovisilo i o godišnjem dobu, te se ljeti primjerice birala soba koja je bila hladnija, a zimi toplija. Novija istraživanja običaja spavanja su pokazala da se tradicija spavanja razlikuje u različitim društvima. Prema onome što je poznato Rimljani su bili slični nama, a to znači da su cijenili svoj mir, sigurnost i tišinu.
Stajališta suvremene povijesne i arheološke znanosti prema načinu spavanja u rimskom svijetu su vrlo različita. Sudeći prema literarnoj građi supružnici su mogli spavati zajedno, ali nisu morali; isto tako jedni smatraju da su kreveti pripadali isključivo odraslim osobama što znači da djeca nisu imala svoje sobe i ležajeve do stajališta da su djeca bila odvojena i imala svoje spavaonice. U Herkulaneju je sačuvan jedinstven primjerak karbonizirane kolijevke u Casa di M. Pilius Primigenius Granianus što bi ukazivalo da je rimski svijet po tom pitanju bio vjerojatno znatno kompleksniji nego se to obično misli.
Zapravo i danas nema unificiranosti po pitanju spavanja djece, i u nekim slučajevima mala djeca spavaju s roditeljima, a u nekima se rano od roditelja odjeljuju. Vrlo je vjerojatno i nekadašnji svijet po tom pitanju bio raznovrstan, ali je upitno u kojoj mjeri, odnosno kakva je bila prevladavajuća praksa. Ono što je sigurno da su ovi prostori bili samotni, a kao takvi zgodni i za obračune s protivnicima, pa Klaudijev strah je tako imao svoje puno opravdanje.
Piše: Sonja Kirchhoffer
