Erupcija Vezuva je zaledila u vremenu i prostoru kampanijske gradove poput Pompeja i Herkulaneja, i upravo zbog toga danas znamo kako su otprilike izgledale kuće u tom dijelu rimskog svijeta i tom razdoblju. No treba znati da su ovo bili poželjni gradići pa bi njihovo uspoređivanje s drugim gradovima ondašnjeg svijeta bilo kao da uzmemo turističku meku Nicu za primjer načina gradnje i života u svim gradovima današnjice. Skloni smo gledati rimske kuće kao na univerzalnu i nepromjenjivu kategoriju, i ne vodimo računa ni o slojevitosti tog svijeta. Arheologija je donedavno bila uglavnom zainteresirana za bogati svijet s jedne strane jer su takvi nalazi profitabilni i mogu se iskoristiti u turističke svrhe, a s druge, istina je i da su bogata zdanja češće i bolje sačuvana od ostalih.
Kako definirati domus?
Kada se spominje rimski domus obično odmah pomišljamo na viletine, a koje u principu odgovaraju kućama samo izuzetno bogatog svijeta, koji je kao i danas činio mali postotak ondašnjeg stanovništva. No ovaj pojam možda je bolje identificirati kao dom neovisno o njegovim fizičkim karakteristikama. On u Rimljana podrazumijevao i fizički objekt i čitavu familiju odnosno sve članove jedne obitelji koja je posjedovala domus.
Tko je na koga utjecao?
Na području Apeninskog poluotoka javljaju se vrlo različiti tipovi kuća od prapovijesti do kasne antike. Kako prve gradske kuće na Apeninskom poluotoku grade Etrušćani u srednjoj Italiji i Grci u južnoj, upravo su ove kulture imale najvažniju ulogu u razvoju rimskih stambenih objekata. Obično se smatra da je atrijska kuća potekla od Etruščana, no za to je premalo sigurnih dokaza. Postoje i teorije da se atrij može povezati i s megaronom egejske palače, a koji je služio za okupljanja. Ove teorije samo idu u prilog lančanog prijenosa utjecaja, u kojem je egejski i grčki svijet utjecao na Etruščane, a onda i svi oni zajedno na Rimljane. Sve je to ipak previše pojednostavljeno i treba tome dodati utjecaj tamošnjih naroda o kojima danas gotovo pa ništa ne znamo. Sigurno je da su na razvoj rimskih domova utjecale tradicije naroda koji su živjeli u blizini primjerice Umbra u središnjoj Italija, ili Oska u južnoj, ali i drugih.
Popularnost atrijske kuće u republikansko doba
U republikansko doba atrijski tip kuće je najrasprostranjeniji tip kuće na Apeninskom poluotoku ali se ne može govoriti o univerzalnom tipu objekta jer nisu sve kuće imale atrij ni kod imućnih, a uz to sirotinja je uvijek svojim brojem debelo nadmašivala sve ostale društvene slojeve.
Atrijska konstrukcija kuće olakšavala je život jer se njome rješavao na jednostavan način veći broj infrastrukturnih problema poput svjetlosti, prozračnosti i dostupnosti vode. U pitanju je otvorena koncepcija koja je bila općenito pogodna za područje Sredozemlja odnosno tamo gdje su klimatske prilike bile takve da su ljudima omogućavale boravak tijekom većeg dijela godine na otvorenom.
Arheološka istraživanja su pokazala da već u gradovima Kampanije u kasnorepublikanskom i ranocarskom razdoblju postoje i kuće bez atrija, ali da su one obično jednostavnijeg tlocrta što ih svrstava u objekte čiji su vlasnici bili slabijeg imovinskog stanja. Takve su kuće bile često jednostavnog dvodijelnog ili trodijelnog tlocrta. Atrijske kuće su najreprezentativnije kuće svog vremena zbog čega su i bolje poznate od ostalih. Kada bi tako primjerice netko sudio o kućama današnjice, na osnovu vila suvremenih bogataša mogao bi doći do potpuno krivog zaključka o visokom i luksuznom standardu života današnjeg svijeta. Taj je standard stanovanja danas znatno viši nego ikada ranije, ali luksuz bogataša bi opet dao potpuno krivi pogled na naš način života.
Shematizirana atrijska kuća
Atrijske kuće su se međusobno razlikovale svojom veličinom i dekoracijom pa postoje one koje su svojim dimenzijama mogle odgovarati veličini atrija u velikim kućama. Najmanja zabilježena atrijska kuća u Pompejima imala je oko 100m2. U kategoriju najvećih kuća ili vila ulazi široka paleta domova koji su mogli imati između 350 i 3000 m2. Prostorije atrijske kuće se grupiraju oko glavne prostorije s otvorom u krovu, a koja je u sredini doma. Ta je kuća koncepcijski usmjerena prema unutrašnjosti, a njezino bitno obilježje je impluvij odnosno neka vrst plitkog bazena i kompluvij otvor u krovu kao izvor svjetlosti .
U shematiziranu atrijsku kuću ulazilo se nakon prostora vestibula na ulazu. Na tom prednjem dijelu kuće, ukoliko je bila riječ o velikim zdanjima, mogle su se nalaziti trgovine ili radionice različite namjene (tabernae), ali i prostorije koje nisu morale biti korištene u poslovne svrhe. Nakon prolaska kroz vrata ulazilo se u hodnik (fauces) koji je vodio u središnji prostor (atrium), a koji se razlikovao s obzirom na konstrukciju krovišta, a onda i način podržavanja krova. Postojao je i atrij displuvij odnosno onaj s inverzijom krovišta koji je imao drugačiji nagib, a koji je vodio vodu prema van, a ne prema unutra kako je bilo najčešće. Kompluvijski atriji se dijeli na više vrsta, pa tako s jedne strane imamo one kod kojih krovište podržavaju grede, kod drugih stupovi, a potonji se opet dalje dijele na više podvrsta, što je već suviše komplicirano za daljnje razmatranje u ovom kontekstu. Ova je kuća završavala hortusom kao vrtnim prostorom, a u kasnijem razvoju rimskih kuća sve veću važnost dobiva vrtni prostor, naravno u bogatijih, što je već tema o kojoj ćemo pisati drugom zgodom.
Piše: Sonja Kirchhoffer
